Treneri naše školice su (uglavnom) vrlo strpljivi ljudi koji će vam odgovoriti na svako pitanje detaljno i kako najbolje znaju. U slučaju da nešto i ne znaju, saznaju za sljedeći put ili vas jednostavno upute da malo proguglate materiju za koju se zanimate.

No, ima jedno pitanje koje kada početnici postave, boja lica im se mijenja iz zdravo pinky u žućkastu a kosa lagano krene put gore (onima koji je imaju).

To pitanje je “kako disati za vrijeme trčanja?”.

Sad, ne shvatite krivo, to nije zato jer oni na njega nemaju odgovor, nego zato što se UVIJEK u grupici nađe barem njih troje koje smatraju da znaju odgovor na to pitanje i brane svoj stav koji je u najmanju ruku… pogrešan. Kako ja to znam kao početnik koji je upravo ispeglao svoj 10. trening? Lako. Pročitao sam, proguglao sam.

I probao sam.

Naime, u narodu kruži legenda da se prilikom trčanja zrak udiše kroz nos i izdiše kroz usta. I koliko kod to funkcioniralo kod joge i vježbi opuštanja, kod trčanja uglavnom ne funkcionira. Zašto? Pa, eto, probajte duboko udahnuti na nos. Jeste primjetili kako vam se nosnice skupljaju i ne možete udahnuti dovoljno zraka? Aha. Ne ide.

Teorija o nosno-usnom udisaju-izdisaju zapravo i funkcionira ako imate takvu anatomiju koja vam to omogućuje, a kako je poanta disanja na treningu da udahnete što više kisika u pluća, jasni zaključak je da ćete to na kraju napraviti kroz usta. Kako bi sve ovo isprobao i bio u mogućnosti staviti ova slova na ekran, jednu sedaminutnu dionicu jučer pokušao sam disati kako narod kaže – kroz nos. Rezultat je bio taj da sam već nakon pet minuta izgledao kao DeNiro u legendarnoj sceni Taksista u kojoj gleda u špigl i sikće kroz nos.

Taxi

Ne ide, buraz. Nakon toga sam lijepo otvorio usta i dopustio kisiku, prašini i bakterijama slobodan prolaz do svojih bronhija.

Treninzi su definitivno sve teži. petice se pretvaraju u sedmice, a sedmica u subotu prelazi u desetku. Nekom iskusnom trkaču će možda ta minutaža zazvučati smiješno, ali nama, totalnim gušterima, deset minuta trčanja je više nego sve kombinirano što smo pretrčali od Nove godine naovamo. Ali dobro. Osim toga, počela je velika seoba između grupa, što je i bilo za pretpostaviti, pa računam da ću i ja spuznuti koju grupu unatrag kako će vrijeme odmicati.

Ali ne brinem se. 10 treninga je iza mene… još samo 40ak i eto mene na polumaratonu! (kao što vidite usavršio sam sistem samomotivacije, drugačije ne ide).

U subotu radimo prvi (mali) krug preko mostova, pa se nadam da ću ove pripreme sagledati iz potpuno nove perspektive.

Ako ne koncepcijski, onda barem vizualno, s južne strane nasipa.

Čitamo se u subotu!