O virusu koji nas je ove godine pogodio i promijenio nam živote za 180 stupnjeva…
…ili 360 kako bi rekli neki ljudi koji se baš ne razumiju u geometriju, rečeno je skoro sve što može biti rečeno – od dnevnih podataka koji nam se serviraju do barem pedeset mogućih prognoza što nas očekuje u sljedećim godinama.
Ima tu svega, i onih katastrofičnih koji zazivaju kraj svijeta i civilizacije do onih optimističnih koji kažu da ćemo 2021. živjeti život kakav smo živjeli prije ove pandemije. Istina je, vjerojatno, negdje u sredini, ali to nije tema ovog teksta i služi samo kao uvod za retke koji slijede.
Nas trkače, većinom aktivne ljude naviknute na sportska druženja, zajedničke treninge i, vrlo često, boravak u prirodi i na otvorenom, posebno su zatekla ograničenja koja su nam nametnuta.
S jedne strane prošli smo dobro jer je u nekim zemljama uveden policijski sat za vrijeme kojeg možete trčati jedino po svom stanu i/ili balkonu, no ni kod nas situacija nije bila idealna pa ste tako za treninge morali birati staze koje nisu prenatrpane, paziti na razmak i, ni za živu glavu, zakašljati dok trčite pored nekog jer bi već sljedeći dan završili na naslovnicama portala i tiskovina s naslovom – „Širio je virus u pokretu“.
Zato smo se prilagodili
Pratimo vas, vaše treninge, vaš inat cijeloj situaciji i sretni smo što u ovoj karanteni sportski duh domaće rekreativne zajednice nije zamro – štoviše, čini nam se da je većina ljudi pojačala svoje treninge upravo (i usprkos) ovoj situaciji pa bi trke koje se počnu događati nakon ovoga mogle iznjedriti mnogo lijepih PB-ova za koje prije niste ni sanjali da bi ih mogli skinuti.
Eh, da. Utrke. Sjećate se toga? Ona okupljanja puno ljudi, bez socijalne distance, kako startaju svi skupa i u cilju se drže za ruke, a ne za laktove? Malo nam je svima to u magli, kao da je bilo tamo osamdesetih prošlog stoljeća, a ne prije samo pola godine.
Prilagodljiva vrsta kakva jesmo, i tom problemu smo uspjeli barem privremeno doskočiti i u zadnjih mjesec dana po internetu i društvenim mrežama možete vidjeti da se organiziraju virtualne utrke – one koje vam ne pružaju komfor organizacije, ali potiču vas da napravite nešto više od običnog treninga kad i kako vam odgovara.
Jesu li virtualke stvarno dobre ili je to samo izmišljotina organizatora da nešto rade dok ne mogu raditi? Idemo malo popričati o tome.
Što su virtualne utrke?
Virtualne utrke postoje već jako dugo i vrlo često se vežu za neki brand, humanitarni aspekt ili inicijativu – češće su to utrke koje postoje kao samostojeći projekt, a rjeđe kao nadogradnja na neku pravu utrku, no primjera ima s obje strane.
Jedna virtualka koja je samo virtualka i ima sjajnu priču je Beat The Blerch koju je pokrenuo karikaturist Matthew Inman sa svojim likom Blerchom koji je postao pravi antiheroj trčanja.
S druge strane imamo Wings For Life koji trkačima uz pravu utrku inače nudi i AppRun, no ove godine je zbog ove situacije na izbor bila samo virtualna utrka jer se, logično, prave nisu ni mogle održati.
Kako bilo, sve virtualne utrke imaju nešto što nemaju sve prave – odličnu priču koja bi vas trebala (i najčešće uspijeva) motivirati da se pokrenete, zaradite neki suvenir s utrke i osjetite ono ispunjenje koje vas inače obuzme kad uđete u cilj prave utrke.
Kako sve to funkcionira?
Svaki organizator ima neki svoj sistem i nema univerzalne šprance – neki vas pozivaju da napravite selfie i pošaljete ga, drugi od vas traže zapis s Garmina, Strave i slično, no zajedničko im je da je naglasak na dobroj zabavi, (virtualnom) druženju i motivaciji… rezultat je ovdje najmanje bitan i ako postoji poredak, on je samo informativan.
Kakav je osjećaj trčati virtualnu utrku?
S obzirom na to da smo i sami trkači i organizatori i vidjeli smo utrke s obje strane ogledala, možemo si umisliti da imamo koliko toliko objektivan pogled na ove utrke i možemo vam reći samo jedno – u većini slučajeva ove utrke su sjajne!
Naravno, daleko je to od osjećaja pripadnosti i leptirića u trbuhu kada na stazi prave utrke sretnete svoju simpatiju, ali ima nešto posebno u tome da trčiš „na povjerenje“ i da ste sami odgovorni otrčati zadanu stazu, dokazati da ste ju istrčali i da vas nitko pri tome nije motivirao – samo vi i vaš mozak koji vam govori da ste, bez obzira na to što u radijusu od kilometra nema niti jednog trkača, u utrci i da mnogi sada trče s vama na priličnoj (socijalnoj) distanci.
Dodatni bonus cijeloj priči je kad na nekoj, samo vama poznatoj ruti, sretnete trkača koji nosi majicu iste utrke koji vi trčite – vjerujte nam na riječ da ćete mu se veseliti i bodriti ga bez obzira na to što ga prvi puta u životu vidite. 🙂
Imaju li virtualke neke mane?
Naravno, i većinu smo već nabrojali kroz gornji tekst – izostanak druženja s drugim trkačima apsolutno je najveća od njih.
Ako ste društvena osoba, to će vam nedostajati više, ako ste introvert manje… ali čak i oni najzatvoreniji među nama ne mogu ostati imuni na finiširanje u cilj i bodrenje ljudi koji stoje uz stazu.
Dalje, neke utrke imaju jako dobre post-trkačke tulume koji se znaju pretvoriti u prava mala slavlja i to bi nekima (mnogima) mogao biti veliki minus samostalnog trčkaranja po nekoj šumi ili cesti. Ima tu još sitnica kao što su to da morate okrepu nositi sa sobom, stazu definirati unaprijed ili u hodu jer nema organizatora da ju označi itd.
I sada se vraćamo na početak priče: virtualne utrke – da ili ne? Definitivno da.
Da je ovo 2019. godina ili neka godina prije, rekli bismo da slobodno odaberete što vam se više sviđa – trčanje u grupama na pravoj utrci ili trčanje solo u nekoj od virtualnih utrka koje su već godinama u ponudi, no danas, kada utrka nema i kada nam se život pretvorio u ritam pos’o – kuća – birtije, samo bez posla i birtije, virtualke su odlična alternativa pravoj stvari.
Većina organizatora stvarno se trudi organizirati utrke koje imaju smisao, koje imaju priču i koje će vam na kraju donijeti majicu i/ili finišersku medalju za uspomenu. Rezultat nećete moći podijeliti s ekipom u cilju, ali hoćete s velikom online zajednicom koja je trčala istu tu utrku kilometrima ili stotinama kilometara dalje od vas.
Osjetit ćete sličan nalet adrenalina dan prije utrke, osjećat ćete da ste postigli nešto posebno nakon utrke i kada pogledate u vašu zbirku medalja i startnih brojeva kroz koju godinu, sjetit ćete se te čudne godine kada je jedino ovakvo natjecanje bilo moguće.
I proći će to sve skupa uskoro i ponovno ćemo se grliti sretni i znojni u cilju bez maski i rukavica, a do tada se nadamo što većem broju dobrih virtualnih utrka i virtualnom druženju s (pravim) trkačima.
Za kraj – ne zaboravite na naš izazov skupljanja kilometara koji nisu virtualna utrka, ali su odličan način da svoje pretrčane kilometre pretvorite u nešto lijepo i plemenito.
Vidimo se uskoro. Barem virtualno.