Ok, sada je službeno. Ja sam idiot.
Večer prije treninga sam (opet) odradio po PS-u… lagana večera, spavanje u normalno vrijeme, bez pive, tulumarenja i bilo čega što bi moglo rezultirati potencijalnim mamurlukom. Sukladno učinjenom, oči sam otvorio ranije od planiranog, oko pola osam, i veselo ustanovio da imam još puuno vremena do treninga i da mi doručak može biti malo obilniji. Taman negdje oko tog vremena, ustanovio sam da bi omlet sa sirom i šunkom bio IDEALAN izbor hrane za ovo divno subotnje jutro, tim više što sam se večer prije stvarno štedio i (posljedično) ujutro bio gladan.
Omlet je bio fenomenalan. Uz kavicu i čitanje dnevno političkih vijesti na portalima, vrijeme za odlazak na trening brzo se približilo i već tada mi je bilo jasno da stvari neće ići kako sam planirao.
Stigao sam na vrijeme, vrijeme je bilo ugodno prohladno i sve je mirisalo na dobre uvjete za prvu desetminutnu dionicu koja je bila na rasporedu. Sve osim doručka koji je veselo skakutao po želucu podsjećajući me još jednom kako se i kada treba hraniti prije treninga.
Ovako sigurno ne.
Prvih pet minuta bilo je okej, sljedećih deset malo manje, a u trećoj dionici od deset minuta proklinjao sam i ranije ustajanje i ideju da se konkretnije nahranim prije treninga. Dok sam trčao, kontao sam o onome što su pričali iskusniji od mene, kako je bitno ustati se PUNO prije utrke ili pojesti nešto jako lagano ako doručkuješ sat, dva prije trčanja…. i odmah sam zamislio kako bi se sada osjećao da je ispred mene polumaraton ili, nedobog, maraton. Mislim da bi junački odustao nakon prvih par kilometara.
Zato, dragi moji trkači, ako već niste naučili ovu lekciju (a sigurno jeste) – ne jedite ništa teže od zobenih pahuljica ili čokolina prije treninga ujutro. Osim ako nemate pocinčani želudac pa vas se takve stvari ne tiču.
Mene se, očito, tiču.
Čitamo se u utorak!