Sigurno se pitate (i ne samo pitate, predmnijevam da vas je to mučilo još od jučer popodne) zašto ovaj tekst ide danas, a nije išao jučer kako je red i običaj. E, pa zbog klupskih obaveza, trening iznimno danas i sljedeći vikend odrađujemo u nedjelju, a ne u subotu. Vezano uz navedeno, imajte na umu da i sljedeći tjedan možete očekivati tekst oko ovog vremena. Eto, sad znate, nemojte se više uzrujavati i idemo dalje po planu…
Nego, razmišljao sam je li ovaj naslov prikladan ili ne i hoće li povući vas čitatelje u krivom smjeru (misleći da sam brojao prosipane šibice za vrijeme treninga), no doslovan je i opravdan – danas smo imali prvi pravi kišni trening. Onako, ne kada padne par kapi kiše pa svi kažu kako je to super i romantično i baš fora… nego brate mili, nebo se otvorilo i proplakalo za ko zna čim.
Krenulo je super ugodno, tek koja kap i (napokon!) uz svježi zrak bez obzira što je temperatura bila petnaestak stupnjeva. Radili smo malo povećanje minutaže (dva puta po sedam minuta na početku i dva puta po deset minuta u sredini treninga) i već je nakon prve trkačke dionice bilo jasno da će većini ovaj trening biti laganica. Išli smo čak i malo brže od uobičajenog tempa i, koliko sam vidio oko sebe, svima je pasalo… Sve je vodilo tome da to bude jedan divan trening bez pretjeranog stresa… i onda je došla The Kiša.
Iskreno, čak mi nije niti smetalo pretjerano – bilo je lakše disati i sve skupa je imalo neki “mi smo specijalci na obuci” štih. Problem nije ni bio što su mi tenisice promočile jer su promočile i onima koji nose GoreTex modele (jedini način da vam noga ostane suha za vrijeme ovakvog pljuska jest da trčite u gumenim čizmama).
Problem je bio što sam pred kraj treninga shvatio da, žureći na njega, nisam u torbu stavio rezervne gaće i čarape. Sjećam se, tamo negdje početkom naših priprema, da su nam treneri rekli da je jako bitno da se nijedan dio odjeće ne smije na trkaču osušiti. Niti jedan. I sad, netko se znoji više, neko manje i sukladno tome, presvlači više ili manje robe sa sebe. No navika stavljanja kompletne robe u torbu, bez obzira koliko se znojili treba biti navika… jer vam se dogodi današnji dan kada nije bitno koliko se znojite nego koliko ste vremena proveli pod pljuskom.
Otišao sam s treninga polumokar, smrzavao se u autu do dolaska doma i tek onda se presvukao u potpuno suhu robu. Još uvijek se temperiram i pišem ove retke kako bi me jednoga dana podsjetili na dane kada sam bio neiskusan trkač i smatrao da je bitnije točno doći na trening, nego potrpati svu rezervnu robu u torbu. Sva sreća da je dan bio topao, ali svejedno sam se osjećao kao Jack u ‘Isijavanju’…
Jer, zima dolazi, treninzi će biti duži i sama pomisao da bi mogao provesti sat vremena na bljuzgavom treningu i takav se još pola sata taljigati doma, čini mi se strašnijom od istrčavanja samog polumaratona.
Neka, na greškama se uči.
Idem dalje srkati čaj.