Mislim da se nikada ne bih odlučio na trčanje da nisam čuo da postoje određene grupe koje organizirano trče po Zagrebu – em nisam neka pretjerana volja od čovjeka, em bi trčao ko sumanut petsto metara, umro i odlučio da to nije za mene. Upravo iz tog razloga su nama početnotrkačima interesantne tzv. škole trčanja (tko je naziv smislio, treba ga protjerati iz zemlje) jer nas discipliniraju, određuju nam dane i sate kada moramo pohoditi treninge i omogućuju nam vodstvo koje pazi koliko brzo trčimo.
No, cijela ta priča ima i svoju tamniju stranu, a to je u ovom slučaju neviđena gužva koja se stvara na jednom od rijetkih mjesta gdje u zagrebu možete koliko toliko u miru trčati – savskom nasipu. Nisam brojao, ali rekao bih da nas sveukupno navečer trči nekih 300tinjak na nasipu u jednom trenutku… i tu treba disciplina kako bi sve funkcioniralo kako spada.
Jedno od rješenja svakako je red u trčanju (tj. dvored) u kojem bi se idealno dvije grupe bez problema miomoilazile na nasipu. Kažem “idealno bi bilo” jer to najčešće tako nije – trudili se mi koliko hoćemo, jako je teško držati svoje mjesto pod suncem dok osoba ispred tebe baulja lijevo desno, ovu pored svako malo hiće u stranu, a ovaj iza te redovito popikava. U savršenoj formaciji u kojoj bi svatko držao svoj milimetar nasipa, sve bi funkcioniralo kako spada, no nasipom trče ljudi, a ne roboti.
U cijelu ovu jednadžbu slobodno dodajte određene bicikliste koji, i u slučaju kada imaju pola nasipa za proći pored, često dobacuju “da kaj sad mi tu trčimo i radimo gužvu” ili vlasnike pasa kojima su trkači u zadnjih par godina uzurpirali najdraže mjesto na kojem mogu prošetati svoje ljubimce. Jebiga, mi smo bučni, a Fifi dobije frazove kada puno ljudi protrči pored njega. Pa Fifi dobije proljev, pa Fifi tri dana ne jede… i eto nezadovoljnika.
Dobro, ni mi nismo sveci. Pokušavamo se držati desne strane ali uvijek (UVIJEK) se nađe jedan buntovnik koji, eto, baš neće trčati u formaciji jer mu je lakše sa strane. I nije bitno što mu dolazi bicikl u susret. Nije nasip njegov da mu se miče.
A nama ostalima ne preostaje drugo nego da mu poželimo uspješan oporavak u traumi nakon što ga skupi bicikl i završi sa lijevom pedalom u guzici.
A ima i onih koji piče skuterom po nasipu. Ali to je tema za psihijatrijsku studiju, ne za ovaj članak.
Čitamo se u četvrtak.
P.S. E, da… u literarnom zanosu zaboravih napomenuti da smo jučer prvi puta trčali 12 minutne dionice. Bilo je MRAK! I doslovno i figurativno. Zima je dobra za trčanje! 🙂