Jutros, kada sam u 7:45 promrljavio iz kreveta, na putu prema kuhinji da stavim vodu za kavu koja će zakipiti taman kad obavim kupaonicu, počeo sam ozbiljno razmišljati o ovom mom pothvatu. Ajd, lako je još ovako kad ti (zubato) sunce promili kroz prozore, ali za koji mjesec u ovo vrijeme će biti mrak, a ja ću se i dalje uredno ustajati i, dok se klinci vraćaju iz izlaska, kretati prema nasipu. S jedne strane veseli me što neću morati prolaziti muke ljetnih vrućina, a s druge… kiša, bljuzga, magla i tjedni treninzi po mraku…
Neka, rekoh sam sebi, ti to možeš. Bit će teško ali i nekako romantično. Nakon toga sam shvatio da nema smisla pričati sam sa sobom i krenuo prema klubu.
Očekivati da će se od srijede do danas nešto promijeniti po pitanju moje forme bilo bi preoptimistično čak i za ovakvog skeptika poput mene, ali bilo je jako ugodno – ista šema kao prošli put s trčanjima i hodanjima, ista grupa, isti ljudi koje polako počinjem pamtiti (samo face, za imena mi treba barem 6 mjeseci). I, naravno, rastezanje zbog kojeg sad imam osjećaj da mogu napraviti špagu. Ali ne mogu. Probao sam.
Sljedeći tjedan pojačavamo i dižemo na 3 minute trčanja. Yey.
E, da… oprema… skužih da ove prnje koje imam moram uskoro zamijeniti ako namjeravam provesti zimu na nasipu, pa odlučih sljedeći tjedan obaviti šoping.
Ako me ne zvekne infarkt nakon što vidim cijene opreme, javim što sam (i za koliko) pronašao.
Do tada budite dobri i ne zaboravite sutra navijati na zagrebačkom (polu)maratonu – nikada ne znate, možda već sljedeće godine i vi budete njegov sudionik. 🙂
Igor