Iza sebe sam jučer ostavio svoj 21. trening… dakle točno onoliko koliko kilometara bi kroz koji mjesec trebao ostaviti iza sebe na polumaratonu u Veroni. Vrlo znakovito, rekao bi netko.

Na jučerašnjem smo treningu trčali 20 minuta u komadu… tih 20 u srijedu će se pretvoriti u 25, te u subotu u nemalih 30 minuta trčanja. Pola sata. Čitava vječnost iz perspektive jednog wannabe polumaratonca i sada već stvarno osjećam da trčimo, a ne trčkaramo.

Tih 20 minuta koliko smo jučer bez stanke odpeglali na nasipu iskoristio sam razmišlanje. O, da… mogu ja to kad se potrudim. Tema je bila cons i pros škole trčanja i vaganja zašto bi se neki pojedinac trebao, odnosno ne bi trebao pridružiti jednom od klubova koji su pokrenuli ovaj trend grupnog rekreativnog trčanja.

Pa krenimo.

Zašto DA:

  • organizirano vođenje treninga, sa fiksnim terminima koji nama početnicima bez trkačkih navika pašu
  • treninzi se vode po programu, točnih tempa bez ubrzavanja čemu su početnici često skloni
  • tjedni mailovi pružaju uvid u trkački napredak i kako vrijeme prolazi stvaraju sliku što nas čeka i kako se na to pripremiti
  • informacije iz prve ruke od trenera i drugih trkača po pitanju prehrane, odjeće, obuće i sl.
  • druženje s ekipom
  • žestoka motivacija od strane trenera i sutrkača koji se pate isto kao ti (sutrkači, ne treneri)

Zašto NE:

  • nekima je teško prilagoditi dnevne obaveze fiksnim terminima treninga
  • program priprema ne odgovara svakom – nekome je pretežak, nekom prelagan
  • trčanje u grupi zna biti izazov, naročito ako ste pored nekog koga svako malo hiće lijevo-desno
  • ako preskočite neke treninge i ne odradite ih sami, može biti problem uhvatiti priključak grupi
  • članarina (kako neki kažu – mogu trčati i džabe)

Naravno, sve ovo napisano je ili odraz mog osobnog mišljenja ili mišljenja ljudi s kojima sam zadnjih mjeseci komunicirao. I da, pristran sam… s obzirom da i sam pohađam Salomon Running Team, odnosno jednu od takvih škola trčanja, naravno da moje mišljenje naginje onom prvom popisu gore… ali koliko trkača, toliko ćudi, svatko ima neku svoju formulu za uspjeh.

Ali, ako bih pokušao biti potpuno nepristran i objektivan, rekao bih da je ovo odličan način za steći naviku treniranja i upoznati se s opremom, stazama, nomenklaturom i svime o čemu jedan početnik nema pojma… a onda kasnije odlučiti da li trčati solo sa slušalicama u ušima uživajući u nekom svom zenu ili nastaviti pripreme u tom ili nekom drugom klubu. Nemam pojma. Tek sam na početku i možda mi sve ovo skupa što sam napisao zazvuči besmisleno nakon nekog vremena.

Ono što znam sigurno je – kako kod trčali, u grupi, s prijateljem, simpatijom, ženom, mužem… ili potpuno sami, bitno je da trčite i da u tome budete dosljedni.

I sada je vrijeme za kraj današnjeg bloga jer ako ovako nastavim krenut ću citirat Coehla, Louise Hay i ostale divote koje nam donose neke tamo vode s porukom.

Neka ostane na mudrom (vlastitom) zaključku izvedenom iz Grunfove poslovice – tko vrijedi trči, tko trči vrijedi, tko ne trči ne vrijedi.

P.S.
Koljeno mi je super! S obzirom da me par vas pitalo koje tenisice sam kupio, a ja se stvarno trudim da ovo sve skupa ne počne ličiti na sponzorirane članke – ako vas zanima marka i model tipnite u PoKRENI inbox 🙂