Kažu mi prijatelji da, od kad trčim, sve se više ponašam kao pripadnik neke sekte i da sumnjaju da se nisam možda učlanio u Jehovine svjedoke.
Mislim da je red da se osvrnem na takve i slične primjedbe i prokomentiram stvari iz svog kuta – kakve su nekada bile i kakve su sada.
Prije nego sam počeo s trčanjem, bavio sam se s nekoliko sportova. Najviše od svega prakticirao sam indoor cycling (popularni spinning) i toga sam se držao godinama. Rutina treniranja bila je ista na tjednoj bazi. Dolazak u dvoranu, presvlačenje, trening, bok-bok ekipi i treneru pa doma.
Treniranje je postojalo zato da se održi kondicija i kilaža i ništa više od toga. Nikakvo druženje i nedobog neki izleti i slično.
Trčanje povezuje ljude bolje od Nokie
Onda sam čuo za te famozne škole trčanja koje te spremaju za polumaraton. Odlučio se za jednu od njih i krenuo. Treninzi su i ovdje krenuli kao i na cyclingu (dolazak, trening, odlazak), ali onda se vremenom nešto počelo događati.
Počeo sam komunicirati s ekipom, počeli smo se malo družiti nakon treninga, komentirati treninge i trenere. Malo po malo, odlazak na trening postao mi je i socijalna, a ne samo sportska komponenta. (Lijepo sam ovo sročio, jel’da?)
Na privatnom planu, van trkačke sfere, stvari su se također počele mijenjati. Primjetio sam da bauljam po sportskim dućanima, tražim popuste za tenisice, komentiram ih sa svojom ekipom s trčanja na fejsu i na treningu. Zapne mi za oko prijenos nekog maratona na televiziji.
Sve u svemu, primjećujem da u dane i vremena van treninga, živim trkački život. Nešto što mi se sa drugim sportovima nikada nije događalo. Ispalo je da trčanje bolje povezuje ljude od Nokie (dok je još postajala). Stvarno ima nešto istine u onoj izjavi da su trkači posebna vrsta ljudi.
Tu se vraćam na početak priče gdje sam spomenuo prijatelje i njihov komentar na tu temu. Koristim priliku da napomenem da mi trkači nismo kao Jehovini svjedoci i da je to potpuno fulana usporedba.
Mi smo puno gori.
Trkači su gori od Jehovinih svjedoka
Jehovini će ti pozvoniti na vrata, ponuditi ti razgovor, ti ćeš ih uljudno odbiti i tu će biti kraj. Mi trkači smo puno zlobniji. Mi smo već u vašim životima, pijemo s vama kavu i provodimo skupa slobodno vrijeme.
Ispod te nevine vanjštine vašeg dugogodišnjeg prijatelja krije se novopečeni pripadnik jako naporne sekte koji već jest u vašem životu i kojem ne možete samo tako zatvoriti vrata. Umjesto toga, sjest ćete s nama na kavu kako bi se malo ispričali, mi ćemo pustiti da prođe malo vremena i onda polako, skroz neprimjetno skrenuti razgovor u trčanje i sve vezano uz njega.
Umjesto Kule Stražara, dat ćemo vam časopis Trčanje i pozvati vas na trening da popričate s našim vrhovnim vođom i trenerom o smislu života i postanka svemira (i trčanja).
I prije nego što shvatite što se događa, postat ćete jedan od nas.
Zato strepite! Obratite pažnju kada vas neki frend s kojim se dugo niste čuli pozove na kavu. Ako dođe u ganc novim Asics tenisicama, ozarenog lica i čudnim osmijehom od uha do uha, znate što vas čeka.
Da ne kažete da vas nisam upozorio.
Igor