Kretanje na (pravi) zimski trening pomalo liči na prizor koji se često susreće u psihijatrijskim bolnicama.
Kad provirite u sobe gdje psihijatri drže svoje štićenike vidite pacijenta kako hoda gore-dole, priča, svađa se i pomiri sam sa sobom, mlatara rukama, zaključuje, smije se, plače.
Unutarnja borba zvana “Ustati ili odustati”
U nešto manjoj mjeri, sličan prizor možete vidjeti kod trkača koji vodi unutarnju borbu bi li krenuo na trening dok termometar veselo pokazuje -2°C.
Možda bolje danas odustati. Možda nije dobro trčati po ovakvoj hladnoći. Pa da, to je loše za bronhije. Bolje ostati doma i ne navući kakvu boleštinu.
Tako smo se navečer moj Gollum i ja svađali što učiniti. Ja sam tvrdio da treba ići na trening, on je bio ustrajan u nakani da me od toga dogovori. Na kraju sam uspio pobijediti, no borba je trajala čak i u vožnji prema klubu. Ovom prilikom se ispričavam mladoj dami koja je na semaforu na Slavonskoj u autu vidjela lika koji mlatara rukama i svađa se sam sa sobom.
Parkirao sam auto pod mostom, izgovorio glasno je’n, dva, tri i kročio onako baletanski lagano obučen na put prema klupicama. Ekipa se već zagrijavala. Po tempu kojim je to radila, shvatio sam da nisam jedini koji je nepunih sat vremena prije toga vodio unutarnju bitku popularno nazvanu “ustati ili odustati”. Bilo mi je malo toplije oko srca, ali ostali dijelovi su se i dalje smrzavali.
6-2-2 shema srijedom
Zoki je odradio zagrijavanje ekspresno. Bio je to jedan od rijetkih treninga kad smo svi jedva čekali da krenemo. Pa čak i da ubrzamo nakon uvodnih 6 minuta trčanja u tempu.
Kad sam već kod toga, moram priznati da mi se jako dopada ta shema koju srijedom trčimo. 6 minuta normalno, pa 2 minute brzo, pa 2 minute hodanja. Taman da ti se vrijeme treninga nekako razlomi na manje dijelove i da sve prođe brže i zanimljivije od običnog trčanja u tempu. Osim toga, ove 2 brze minute jako lijepo prošibaju krvotok, pa čovjek zaboravi one trenutke sleđivanja koje su prethodile početku treninga.
45 minuta kasnije, sastali smo se kod klupica i komentirali kako je trening bio super.
I opet se sjetih one stare mantre koju iskusni trkači stalno ponavljaju. Nakon trke ili treninga bit će ti super, zaboravit ćeš sve krize i loše dijelove i zapamtit ćeš samo one dobre. Tako je i bilo.
Ali znam sebe. Znam da ću se u subotu ujutro probuditi, a moj zli Gollum šapnut će mi na uho da bi bilo lijepo jutro provesti uz šalicu kave, televiziju, ogrnut dekicom na kauču.
I znam da ću se opet boriti s njim.
Dok jednom napokon ne odlučim posjetiti psihijatra, da mi prepiše bolju terapiju.
Čitamo se u (hladnu) subotu!
Igor