Jučer navečer sjedio sam s ekipom i curom u pivnici. Atmosfera je bila na nivou i to je definitivno bio jedan od trenutaka koji je obećavao dobar provod u čast dugoočekivanog vikenda.
To je trajalo sve dok nisam pogledao na sat u 23:30 i svečano objavio kako bih trebao polako krenuti kući jer, jebiga, sutra je trening.
Umjesto odobravanja i tapšanja po leđima uz poruke “Bravo!”, “Samo tako!” i “Uz tebe smo!” dobio sam čudne poglede i komentare tipa “Dobro, jesi li ti normalan?” i “Dokle više?”
Da, znam, već sam se trebao na to naviknuti, ali nisam. Ostavio sam ih za sobom osjećajući kako me streljaju pogledima, uputio se kući i pomalo ljut legao u pola jedan.
Posvećenost treniranju zahtjeva razne prilagodbe
Zašto ljut? Jer posvećenost ovakvom planu treniranja stvarno zahtjeva popriličnu prilagodbu postojećeg životnog stila novom. Tko god vam kaže drugačije ili vas zajebava ili ne trči.
Drugačije se hranite, drugačije planirate tjedan, drugačije spavate i ustajete i, naravno, drugačije izlazite s ekipom. Inače mi nije problem skratiti izlazak, ali jučer mi je baš bio. Al’ ajd’, sigurno ću se probuditi u sunčano zimsko jutro pun elana za 8 kilometara koje je danas bilo na programu.
Aha.
Vidljivost cilja otežana. Magla!
Držao sam šalicu kave u ruci i gledao kroz prozor. Scena je bila kao iz neke norveške drame. Dizalice s obližnjeg gradilišta definitivno nisu pridonijele pozitivnijem ugođaju poimanja krajolika. Čista makabra.
Magla, magla i još malo magle. Dobro, nisam valjda džabe skratio jučerašnji izlazak da sada jutro provedem deprimirajući se ovim zimskim krajolikom. Hop u opremu i pravac nasip.
Termometar u autu rekao mi je da je vani -1°C i da postoji opasnost od poledice. Ma hajde! Iskobeljao sam se iz auta i došao do klupica, a kad tamo nas 40-ak okruženi još većom magluštinom (because Sava) i ogoljelim drvećem na koje se uhvatilo inje. Divno. Romantično. I hladno za popizdit.
Krenuli smo prvi puta odraditi veliki krug i prva dva kilometra u grupi bila je tiha misa. Mislim da su svi odreda htjeli u tom trenutku biti negdje drugdje, a ne na hladnom nasipu. Kako je vrijeme prolazilo, a mi bili sve zagrijaniji (čak se i sunce udostojilo pokazati na trenutak) ipak se iz tog magluštinom obavijenog treninga počeo nazirati optimizam.
Sve je kulminiralo silaskom s mosta Mladosti kada su se već počele zbijati šale i pošalice jer je cilj bio na vidiku. Mislim, bio bi da nije bilo magle.
Rezime cijele priče: -2°C, 97% vlage, 8 kilometara, naramak volje i već spomenuta skandinavska atmosfera. Svi stigli i na kraju svi sretni. Kao i obično.
No onaj izlazak od jučer mi je još u glavi. Znam da će mi danas cijeli dan od frendova stizati motivacijske poruke tipa “Nadam se da si se smrz’o!” i “Bilo nam je dobro i bez tebe!”, ali neka im je. Zato ću lijepo zaružiti danas jer nedjeljom ne moram ujutro na trening.
Drugim riječima, još jedna subota uz Netflix.
Čitamo se u ponedjeljak!
Igor