Negdje sam pročitao da je najteži korak u trčanju onaj kroz vrata kada krećeš na trening. Ne bih se složio. Meni je najteži onaj od kauča do ormara s cipelama i tenisicama, jer kad ih obučem na noge i spremim torbu za trening, nemam druge nego otiči trčati. Ako odem u birtiju ili neki šoping centara u tajicama i šuškavcu, riskiram prekršajnu prijavu zbog uznemiravanja javnosti.

I krenuo sam. Dan pravi jesenski… ona kiša za koju nakon 10 sati padanja misliš – dobro KOLIKO te još ima gore? Padalo je kada sam kretao, padalo je kada smo se zagrijavali, padalo je kada smo trčali. I kada smo se rastezali… ali i skreno, nije neka greda. Prvo vrijeme paziš gdje staješ, lokva vamo, hop tamo, ali kad se već potpuno smočiš potpuno ti je svejedno jel voda dolazi odozgora, odozdola ili sa strane. Mokar si i to je činjenica koja se neće promijeniti dok se ne presvučeš.

Malo smo povećali minutažu treninga, tek toliko da napravimo koji korak duže prema Hendrixu, ali opet dovoljno da nitko od nas ne zabrazdi u crveno. Mogu vam reći da ima nešto u toj postepenosti i iskreno mislim da ću se ugodno iznenaditi kada za mjesec dana odvalim onih užasno nedostižnih 5 kilometara u komadu. Ako odvalim.

Kao što spomenuh, vratio sam se u svlačionicu potpuno mokar ali, štreber kakav jesam, sva suha roba je čekala u torbi. I to je zapravo najbitnije kod ovakvih treninga – ne dopustiti da se išta na tebi osuši, bilo od znoja, bilo od kiše snijega ili kojih već oborina.

Ne šmrcam, ne kišem, ne trese me groznica i ako vam netko veli da je trčanje po kiši nezdravo, recite mu da je puno nezdravija krafna sa štaub šećerom na trosjedu nego pola sata u tempu na nasipu.

U srijedu, kažu, neće padati.

Ne znam. Provjerit ću 🙂