Nisam ni sam siguran je li ovo drugi ili treći trening koji odrađujem samostalno poradi izostanka s grupnog, ali definitivno je prvi koji sam odradio u ovako živahnom ambijentu.

Naime, kontemplirajući jučer o mogućoj ruti trčanja koju bi mogao odraditi, pao mi je na pamer dobar kompromis. Idem malo trčeći do grada vidjeti kako su složili ovogodišnji Advent, promuvat se među ekipom i sagledati sve te božićne ukrase iz jedne druge, malo brže perspektive.

Mjesto za trčanje treba imati mjesta za trčanje

Sparkirao sam se kod Britanca, ostavio stvari u autu i lagano krenuo. Mada je na rasporedu bio poluintervalni trening od 50 minuta (6+2+2), odlučio sam da neću ubrzavati niti hodati nego držati klasičan tempo koji inače odrađujemo na treninzima i onda pred kraj ubrzati da se malo ispušem.

Krenulo je dobro. Lagano trčkaranje po nogostupu Ilice i već tamo nakon Frankopanske shvatio sam, na svoj užas, sav idiotizam moje ideje koju nisam sagledao iz onog najbitnijeg kuta. Da bi negdje trčao moraš imati MJESTA za trčanje. Naravno, u adventskom Zagrebu mjesta ima tek toliko da hodaš brzinom 2 koraka u minuti. Trening? Kako da ne.

Promjena taktike. Okrenuo sam se, vratio do Frankopanske i u hodu (trku) donio novi, dorađeni i po svemu savršen plan. Držat ću se van centra dok ne privedem trening kraju i onda krenuti prema Zrinjevcu i taman pred ulazak u gužvu zaustaviti štopericu. Tako je i bilo.

Laganih 50 minuta je isteklo taman negdje oko križanja Gajeve i Berislavićeve. Ja sam onako divno sretan i zapuhan krenuo u inspekciju ovogodišnjih kuglica, traka, štandova i ostalog predbožićnog veselja.

Germknedla. Jer imam pravo na nagradu.

Taman kad sam ustanovio da pretjerano hlađenje u ovoj odjeći za trčanje koju sam imao na sebi ne bi bilo pametno, sjetih se najveće ovogodišne fame Adventa – germknedla!

Ne znam što je to u ljudima da svako malo naprave hype oko neke stvari. Ako je oko nečega ove godine složena dobra priča koje je pun Instagram, to je onda ta austrijsko-njemačka poslastica koju možete kupiti na svakom ćošku. Okej, ispalio sam nešto kalorija, još sam zagrijan, imam kod sebe nešto novaca… Jebemu, imam pravo na nagradu!

Odabrao sam jedan od štandova, uzeo tu famoznu germknedlu i slistio je u 4 i pol minute. Nije bila nešto što ću prepričavati unucima, ali definitivno nije bila loša. Germknedla je pogodila mjesto u želucu koje je bilo prazno još od ručka i nekoliko trenutaka sam bio sretan. Samo nekoliko.

Nakon toga sam lagano krenuo prema autu na Britancu. Čim sam izašao iz kaosa odlučio sam da bih mogao, onako već podhlađen, do auta malo i potrčati. Loša odluka. Već druga u par sati.

Dogegao sam do auta probavljajući to tijesto, mak i pekmez, jamrao sam sebi u bradu i odlučio da na okrepi na polumaratonu neću jesti ništa pa makar pao u nesvjest.

No danas je novi dan, i vrijeme je za nove (loše) odluke.

Recimo pivo navečer.

I možda još jedna germknedla.

Igor