Nadam se da se Đole neće ljutiti što sam od njega posudio stih za naslov ovog teksta. Bio je tako prikladan.

Enihau, znate koji je najpretraživaniji pojam na internet tražilicama u prosincu? Kako izgubiti kile. Na svim mogućim jezicima i varijacima.

Da, tako je. I prije nego što ljudi krenu s domjencima i mlaćenjem tona hrane s božićnih trpeza, traže način kako skinuti te kile koje još nisu ni dobili.

Debljanje s predumišljajem

Uz taj pojam, vrlo su popularni “teretana”,”fitness centar” i “čaj za mršavljenje”. Ovaj potonji ima najviše klikova i, naravno, najbolju prodaju. Nema te laži u koju ljudi neće povjerovati u vezi skidanja viška kila kad nakon praznika stanu na vagu i uvide da osam porcija francuske nije bila baš pametna starogodišnja odluka.

U pravnim krugovima to bi se zvalo “debljanje s predumišljajem”. Znao si, planirao si, zažalio si.

Neki već suze rone za budućim kilama i svjesno sami sebe lažu da će se do ljeta stesati. Zato su teretane prepune u siječnju i onda opet poluprazne u ožujku.

Neki od nas glede i unatoč vanjskim minusima, strpljivo skupljaju kilometražu i svakim novim vikendom stavljaju novu recku pored maksimalne istrčane dužine. A ove subote to je bila – desetka.

Desetka bez stajanja

Dragi moj čitatelju, da mi je netko rekao da ću pred Božić 2016. uspjeti trčati cilih 10 kilometara bez stajanja svrstao bih ga u kategoriju ljudi s kvalifikacijama za psihijatrijsko liječenje u ustanovi zatvorenog tipa.

Početkom desetog mjeseca stao sam nakon dvije minute trčanja i jedva došao do zraka da bih pitao trenera “Koliko još puta ovo ponavljamo?”. Sad sam “okrenuo” dvoznamenkastu cifru i došao na (skoro) pola puta do polumaratona.

Ponosan sam do neba i to iz dva razloga:

  1. Nisam (još) odustao. A htio sam. Jako sam htio.
  2. Nije bilo teško. Tih deset kilometara je bilo tako glatko i ugodno, da sam komotno mogao još dva, tri nakon toga bez problema. A to, dragi moji, jako utječe na samopouzdanje i uvjerenje da će se Verona dogoditi i da neću morati tražiti pomoć talijanskih hitnjaka nakon ulaska u cilj.

Sretan sam i mislim da ovi endorfini koje svi spominju kao nuspojavu trčanja stvarno djeluju. Ne želim ni razmišljati o tome kako ću se osjećati nakon Verone. Potrudit ću se da se ne skinem u gaće i unezvjereno trčim po Italiji. Karabinjeri neće razumijeti moju euforiju, pa bi povratak u Zagreb mogao potrajati duže od planiranog.

A što se tiče prvog odlomka ovog teksta – pamet u glavu i umjereno s božićnim trpezama. Novogodišnje odluke ne moraju nužno početi 1. siječnja. Neka vaša počne koji tjedan prije.

Recimo sutra. Sutra je ponedjeljak. Dobre odluke uvijek se donose u ponedjeljak.

I traju do srijede, ali nemojte da to bude vaš slučaj ovaj puta.

Čitamo se u utorak!

Igor