Naravno da nema smisla govoriti nakon svakog treninga o tome koliko napredujem(o) s obzirom da su pomaci takvi da vas ne bi fascinirao prelazak s 3 na 4 minute trčanja (koliko nas čeka u subotu)… radije ću s vama podijeliti svoje novostečene dojmove glede trčanja, trkačke zajednice i ostalih stvari vezanih uz taj najdosadniji sport na svijetu (meni još uvijek, ali iskusni se kunu da će se to promijeniti).
Da, puno nas je na nasipu. Nisam se prije motao tim dijelom Zagreba (naročito ne u to doba) i nisam imao dojam koliko početnika rekreativno trči – jedno je kada čitaš o nekom trkačkom bumu u Hrvatskoj, a drugo kada osobno prođeš pored 10 grupa trkača na kojima vidiš da nisu profići nego trče svoje prve metre. Koliko sam uspio pohvatati, osim nas na nasipu treniraju još i Forca i Adidas Škola Trčanja i, iskreno, meni sve to izgleda fenomenalno. Hrpa entuzijastičnih pojedinaca odlučila se (kao ja) maknuti od doma, staviti kape i rukavice i krenuti napraviti nešto za svoju kondiciju, a što ne uključuje gibanje na pokretnoj traci u ugodno zagrijanoj lokalnoj teretani. Jer – da, bude ti hladno kada kreneš i cupkaš na mjestu dok ne krene zagrijavanje… ali osjećaj kada se zagriješ nakon kilometra i kada onako sportski lagano obučen prođeš pored zabundanih prolaznika čini da se osjećaš posebnim. Okej, malo nenormalnim, ali opet posebnim.
Malo me još muči odjeća. Znam da je trčanje jedini milje u kojem su muškarci u tajicama društveno prihvatljiva pojava, ali još se tome odupirem. Nemojte krivo shvatiti – nisam zatucani krkan i nemam ništa protiv oblačenja pripijenih trkačkih artikala, ali mislim da mi mora sjesti ta ideja da baletanski krenem na trening. Ali desit će se, osjećam to.
Sve u svemu, oduševljen sam brojnošću nas ‘sektaša’ na nasipu i, iskreno, ne pada mi na pamet nikakvo odustajanje.
Ostavljam to za vremena kada ćemo peglati 10+ kilometara… onda će volja biti na teškoj kušnji 🙂
Čitamo se u subotu!