Po prvi put me uhvatila trkačka egzistencijalna kriza. Ima li trčanje smisla? Kome trebaju pripreme, prehrana, smrzavanje prije treninga, odmrzavanje poslije trčanja! Kako se čini, trebaju meni.
Kad vodite trkački dnevnik mjesecima i kada upisujete svaju sitnicu koja vam se događa na putu od fotelje do polumaratona, dođete do trenutka kada se zapitate – čemu sve to? Što dalje imam napisati ljudima, a da bude nešto novo. Nešto što već nije obrađeno u mjesecima iza nas?
Onda malo sjednete, pričekate da prođe nalet letargije i da se pitanja o smislu života i polumaratona malo slegnu. I ne dogodi se ništa.
Eto, tako je meni otprilike izgledalo zadnjih tjedan dana. Em me po prvi puta uhvatila stvarna trkačko-egzistencijalna kriza jer nisam imao apsolutno nikakve volje za odraditi tih desetak treninga do polumaratona. Em nisam želio o tome pisati jer, halo, ovo su kao neke motivacijske kolumne, ne demotivacijske.
Uglavnom, čudno je to. Kad smo odradili trening od 12 kilometara bilo nas je dosta. Iskreno, mislio sam da će ta ekipa koju gledam oko sebe biti ista koja će završiti pripreme i istrčati polumaraton. Tko trenira mjesecima, istrčava udaljenost od Črnomerca do Dubrave (preračunato) i onda kaže – okej, meni dosta? Nema nikakve logike. I nije imalo sve dok se meni to nije dogodilo prije tjedan dana.
Okej, meni je dosta!
Bila je nedjelja navečer, dan nakon treninga od 15 kilometara. Sjedio sam pred televizorom i slušao o tome kako će pasti snijeg, a temperature roknuti u još veći minus. Pomislio sam “Fuck that!”. I pripreme i polumaraton i prehranu i smrzavanje prije treninga i odmrzavanje pod tušem nakon treninga. Što će mi to?
Da ste me u nedjelju navečer pitali što mislim dalje s trčanjem, vjerojatno bih odgovorio “Kojim trčanjem?”
Ponedjeljak ujutro nije donio ništa bolje raspoloženje. Čak nisam ni opremu za trening uzeo sa sobom. Došla je večer i umjesto da autom krenem uobičajenom rutom na nasip, pobrao sam se doma i instalirao za laptop. Umjesto da budem sretan što sam, za razliku od mojih kolega trkača, na suhom i toplom, počela me, pazi sad, peći savjest (?!). Da, da, dođe to tako.
Unatoč činjenici da sam i dalje bio umjereno letargičan, ipak sam odlučio u srijedu otići na trening, pa kud puklo.
Naravno, ishod je vrlo predvidiv. Bio sam sretan i mazohistički ispunjen zbog činjenice da sam unatoč vremenskom kijametu trening ipak odradio. Subota je bila ista priča. Prije treninga nisam bio sretan, a nakon njega jesam.
Isto tako sam ustanovio da se onaj spomenuti broj trkača koji su peglali 12,5 km prije koji tjedan gotovo prepolovio. Shvatio sam da nisam bio jedini koji sam, gledajući NCIS u toplini dnevnog boravka, razmatrao ima li trčanje smisla. Kako se čini, mnogi su na kraju zaključili da nema.
Veronu preselili u Split
Uz sve ove dileme, krize, pitanja i podpitanja, stigla je obavijest da se ne ide u Veronu na polumaraton nego u Split, zbog nedovoljnog broja prijavljenih natjecatelja. Naravno, razlog za to može biti taj što ljudi nemaju novaca ili imaju neke druge obaveze.
Ako ćemo iskreno, nije ni puno ljudi ostalo da ide u Veronu. Kad zbrojim sve koji su u mojoj školi trčanja otrčali dužine i spremni su za polumaraton, došao bih do nekih 20-ak trkača i zbog toga ne čudi da se nije skupio kvorum za put.
Nema veze. Loša strana je da put neće biti ni blizu tako zanimljiv kao što bi bio onaj u Veronu. Ajd’ dobili smo još dva tjedna. Što može biti dvosjekli mač – dva tjedna više priprema ili dodatna dva tjedna u kojima se može odustati. Sve skupa je bliže pa se (valjda) nećemo pretjerano umoriti putem.
I dalje nisam presretan. I dalje mi je motivacija na prilično niskom nivou, ali definitivno sam odlučio da ovo odradim do kraja pa kud puklo.
Nastavak trčanja nakon polumaratona je, s druge strane, pod velikim upitnikom. No, o tom potom.
Čitamo se u utorak?
Igor
P.S. Pingvini su u naslovu bez nekog posebnog razloga. Fora su mi pingvini. Da živim na Južnom polu, sigurno bih ga imao za kućnog ljubimca.