47.-49. trening: Kristalna kugla zna kako će izgledati utrka

47-49-trening-kristalna-kugla-utrka

Do Splitskog polumaratona ostalo je još nešto manje od mjesec dana i slobodno mogu reći da već polako imam viziju kako će to sve izgledati.

Naravno, pola toga se uopće ne mora tako dogoditi, ali pod dojmom svih priča ostalih trkača i njihovih dojmova s prvih polumaratona, zajedno s mojim četveromjesečnim trkačkim stažom, ovako ja to vidim.

Kristalna kugla kaže, bit će ovako

Prije starta adrenalin će nas šorati maksimalno.

Kad će start? Jesmo svi tu? Gdje je trener? Gdje je startna linija? Jesam sve uzeo? Hoće mi biti hladno/vruće? Što ako će mi se pišati? Čekaj, već mi se piša!

Sudeći po tome da je početak SVAKE prve polumaratonske priče ovakav, ne sumnjam da će i naš biti sličan.

Onda ćemo krenuti. Bit će gužva i jedino bitno bit će ne izgubiti grupu. Ne vjerujem da ćemo tada imati puno vremena razmišljati o tempu, jer kad si okružen s još 1.000 trkača, a trebaš pratiti grupu od njih desetak, organ koji ti se najviše napreže su oči.

Kada se cijela gomila razrijedi, čeka nas lijepih par kilometara. Trčimo polumaraton, još smo odmorni, oko nas ambijent koji nije Savski nasip ili Jarun i pozitiva je na maksimumu.

Tako bi, kako sam vidio u svojoj kugli, trebalo potrajati sve tamo do druge okrepe koju očekujemo oko desetog kilometra. Tada će neki htjeti usporiti, neki ubrzati, neki će biti na rubu suza. Klasična priča kada adrenalin popusti i na njegovo mjesto dođe umor i saznanje da do cilja treba otrčati još toliko koliko smo odradili.

Završnica kao sladunjava holivudska komedija

Kristalna kugla tu postaje malo mutna i razvoj događaja od polovice utrke, pa sve tamo do 18. kilometra nisam uspio vidjeti. No tada slika postaje jasnija. Svi smo nabrijani i umorni, bacamo glupe fore koje može samo čovjek na rubu nesvjestice i jedni druge (motivacijski) vučemo do cilja. Ulazimo u cilj, povraćamo, padamo na pod, čestitamo si, pijemo vodu i laganim korakom odlazimo u povijest.

Okej, možda je moja staklena kugla malo dramatična, pa je ova završnica prikazana kao završetak neke cheesy holivudske romantične komedije, no siguran sam da ćemo nakon ulaska u cilj, kada god i kako kod do njega došli, biti udareni u glavu od sreće. Na kraju krajeva, tko ne bi bio.

Nakon što je vizija završila, pojavili su se neki fleševi koji nisu bili baš previše povezani, a uključivali su ćevape, pivu, palačinke. Taj dio mi je savršeno jasan i jedini za koji sam sto posto siguran da će biti upravo takav.

Pred nama je predzadnji jaki tjedan i 18 kilometara u subotu.

Nemam puno želja, samo da ovi polarni uvjeti bar malo otpuste. Bilo bi lijepo napokon trčati barem na +1°C.

Čitamo se!

Igor

Start typing and press Enter to search