Petak.
Dan kada cijeli Facebook pršti motivacijskim posterima tipa “uspjeli smo preživjeti tjedan” i “zašto petak nije bar pet dana u tjednu”.
Većina sretnika koji imaju posao (i koji ne rade u dućanima šoping centara za vrijeme vikenda) taj dan slavi kao početak dvodnevnog odmora od šefa, suradnika i papirologije koja će nas veselo dočekati u ponedjeljak, na istom mjestu na kojem smo ih ostavili.
Dan je to i kada veliki broj ljudi odluči tugu i frustraciju utopiti u čašici razgovora s ekipom, prepričavanju problema i, neizostavno, ponekom pjesmom u sitnim noćnojutarnjim satima. Iako sam jednom vidio da neki čovjek plače i pije mineralnu (kako bolesno), “čašica razgovora” obavezno podrazumijeva neko alkoholno piće kojih, ovisno o prigodi, može kroz večer biti i više nego što bi bilo potrebno za lagano opuštanje.
Inače volim popiti pivu, dvije, ali jučer sam čvrsto odlučio da neću popiti niti jednu iz poštovanja prema subotnjem treningu. Uvjeravanje prijatelja “da mi ništa neće biti od jedne pive” preraslo je, kako je večer odmicala u “e, fakat si šonjo e, pa daj bar jednu kratku…e”. Moram priznati da je teško bilo oduprijeti se ljudima koji ti pod nos guraju cugu i uvjeravaju te da je trčanje za hipstere i pozere… no ne i nemoguće. Otišao sam spavati u ponoć, trijezan kao Vladimir Šeks dok je pisao Ustav Republike Hrvatske i totalno siguran da sam poduzeo sve korake da subotnji trening prođe kako treba.
Sve sam napravio po PS-u.
Osim što nisam navio alarm.
Bilo je to stresno dizanje u pola deset (trening počinje u deset), pranje zubiju pod tušem i oblačenja tenisica u hodu, no 4 minute do deset ipak sam bio na nasipu.
Početne 2 minute trčanja evoluirale su 4 minute trčanja… i mogu vam reći da se itekako osjeti ta malecna razlika u minutaži. Iako daleko od ciljanih pola sata kada završava faza uhodavanja, već sada vidim put koji me čeka do tih famoznih pet kilometara nakon kojih treninzi prestaju biti minute, a počinju biti kilometri. Ok, nisam umro, ali počinjem osjećati sve te godine kauča i apsolutnog nekretanja koje će sigurno uskoro rezultirati nekim znantnijim muskulfiberom.
No dobro, doma sam, pojeo sam, odmaram i ekipa me već zove da večeras izađem i nadoknadim što sam sinoć propustio.
Ali neću. Ne zato jer sam umoran od treninga, nego zato jer moram pogledati kraj prve sezone serije “The Night Manager”.
A trčanje je tako dobar izgovor…