Eto, dogodilo se.
Usprkos&unatoč velikom odbijanju, popustio sam i odlučio na sebe obući komad odjeće za koji nisam vjerovao da ću ga ikada pogledati u dućanu, a kamoli birati između više modela jer, jebiga, ne pašu tajice sa žutom crtom na tenisice koje imaju crvenu crtu – ako već radiš veliku životnu promjenu, napravi ju kako treba.
Tržio sam ih u Decathlonu za 119 kuna, izgledaju sasvim okej i imaju lijepu crtu koja nehajno vrluda po nogama i naglašava kvadricepse. Aha! A mislili ste da ću uzeti neke dosadne, crne. Wrong!
S obzirom da na trening dolazim direkt iz auta, obučen za trčanje, nekako sam uspio izmigoljiti iz stana do auta da ne budem viđen od strane susjeda. Da, slobodno vi sad mislite da sam ograničeni kreten i da bi me trebala boliti briga što drugi misle (u većini ostalih stvari je tako), no susret sa susjedom s kata obučen u ovaj neobičan komad odjeće pretvorio bi se u dugački razgovor, a meni se jako žurilo na trening. Vozeći se prema nasipu, druga stvar mi je pala na pamet… trčanje, koliko god doživjelo bum u Hrvatskoj, još nije općeprihvaćena stvar i još uvijek te ljudi kada trčiš po kvartu prate s pogledom “a ko njega gonja?”… i tako, pomislim u vožnji – što da me sad policija zaustavi.
- gospodine, izađite iz auta
- …..
- zašto ste tako obučeni?
- idem na trening
- ali, vidi vam se… sve…
- TO NIJE BITNO, UDOBNO JE ZA TRČANJE
- malo smo nervozni?
- Ma nije nego…
- gospodine, ovo je alkotest, molim vas…
- ali zakasnit ću na trening!
- dakle tako, odbijate testiranje… molim vas uđite kod nas u auto, nastavit ćemo u stanici
- ali gledajte…
- Ante, dodaj lisice…
Okej, znam, to je dramatičan scenarij koji više spada u seriju “Krv nije voda” nego u situaciju koja vam se stvarno može dogoditi, ali mozak čudno radi dok čekate u gužvi u podvožnjaku.
Trening! Ponovili smo istu šemu kao i u subotu i vidi čuda! Svima je bilo lakše. Doslovno svima. Čak i oni koji su zaostajali u subotu iza grupe, danas su završili trening trčeći. Dva su moguća razloga za to – ili nam svima više paše popodnevni trening ili stvarno malo po malo napredujemo. Bilo je stvarno lijepo vidjeti kako se izraz “nije to za mene” od subote mijenja u izraz “možda ću ja to ipak moći” koji su svi jučer imali na facama. Čak ni istezanje nije dugo trajalo. Sve je bilo odlično.
A možda… samo možda… su i tajice ovdje igrale presudnu ulogu (barem kod mene). Možda stvarno toliko olakšavaju trčanje. Istina, neusporedivo je lakše hopsati po nasipu u njima, nego tegliti sa sobom pamučnu trenirku, ali opet… takva razlika. Vidjet ćemo 🙂
Na povratku kući nisam imao sreće i odmah nakon uparkiravanja i izlaska iz auta sreo sam susjeda s drugog kata. Čudan lik, navodno nekad bio neki direktor, sada cuger koji skuplja plastične boce po kvartu. Premjerio me od glave do pete.
- kaj sused, bilo dobar izlazak?
- trening sused… trening
- s dečkom? (nasmijao se on)
Kimnuo sam glavom. Kako god buraz… kako god
Ništa mi neće ovaj dan pokvarit.
Tajice rulz!
Čitamo se u četvrtak 🙂