Naravno da kada sam počela sa trkačim treninzima nisam razmišljala da želim istrčati polumaraton. Bilo je to pretprošle jeseni, na tulumu navečer poslije 1.korporativnih igara. Između ostalih sportova bilo je i natjecanje u trčanju na 5 km. Dijelile su se nagrade, medalje i pehari za prvih troje u svakom sportu, tako i u trčanju. I palo mi je napamet kako bi bilo predobro da se godinu poslije i ja popnem na jednu od te tri stepenice postolja i da se okušam u trčanju, primim tu sjajnu medalju oko vrata i pehar u ruke od čije pomisli se stvara iskrica u oku. Dakle, imala sam godinu dana vremena za pripreme. Treninzi su počeli u hladne listopadne večeri te iako je zrak bio hladan i pun vlage, radovala sam se svakom treningu jer se jako brzo uočavao napredak i u istrčanim kilometrima i u brzini.
Zima je proletjela, proljeće još brže, a kilometri se nizali. I tako je naravno nenametljivo i spontano došla želja da se okušam u polumaratonu. Kako sam i po prirodi uporna i nestrpljiva, nije dolazilo u obzir da se čeka jesenski zagrebački polumaraton. Prvi po redu, a u sklopu korporativnih utrka je bio odlazak na Bled na moj prvi polumaraton. A kao nagrada za istrčanih čarobnih 21 je bila personalizirana dry fit majica sa osobnim imenom na leđima. Ma gdje ćeš više za poželjeti…
Vrijeme je bilo sunčano, vruče ali zahvaljujući hladovini slovenskih šuma nije nedostajalo kisika, a ni motivacije. Kilometri su se brzo nizali, kružilo se oko jezera, pogled je na vodu je bio pravi zen. Na koncu, u cilju, nakon istrčanog polumaratona, osjećaj je bio fantastičan, bez euforije ali zato pun zadovoljstva. Ciljani rezultat ispod dva sata je bio uspješno odrađen, a sreća nije silazila sa lica danima.
Nakon njega uslijedila su još tri te jeseni…
A naravno da sam i odnijela doma medalju srebrenog sjaja i pehar također te jeseni na 2. korporativnim igrama.
Ines