Doktore, znam da sam slomio ruku, ali je li mogu ipak na planinarenje…?

Bila je to subota 30.07. negdje oko pola deset ujutro.

Sjedio sam na trijemu jedne kućice u zadarskom zaleđu gdje samo proveo 5 dana odmora “na moru” što je ujedno i moj maksimum tolerancije ostanka na hrvatskoj obali. Jednostavno nisam tip od mora i gotovo.

Pio sam kavu i čekao prijevoz tj. moju ekipu koja me trebala skupiti, pa da onda zajedno krenemo put Žabljaka gdje me čekalo 7 dana čistog hedonizma u obliku pentranja po planinama, buljenja u krajolik ljepši od najljepše foto-tapete i odmaranja na svježem, 1400 metara visokom zraku.

Moja ekipa je kasnila, a meni je bilo dosadno. S obzirom da imam 15godišnjaka koji je sposoban odraditi i kompliciranije parkur figure, gledajući njega na skejtu krenuo sam se i ja malo glupirati uz njega… onako… da brže prođe vrijeme. Dugogodišnje iskustvo na rolama i klizaljkama dalo mi je krila i nakon pet minuta dogodilo se tih par sekundi koje mi je brižno isplanirano ljeto ponovno re-isplaniralo, ali na način na koji mi se nikako nije svidio.

Uspio sam sa skejta pasti onako kako obično gledate na emisiji National Geographica “Science of stupid” – noge u zrak i sva težina na dlan lijeve ruke. Ustao sam se, pogledao desnu – dobro je sam malo izgrebana, pogledao lijevu… i zapitao se – zar ruka STVARNO može tako izgledati. Scena iz Horora.

Brm brm, i eto me u čekaonici zadarske hitne gdje mi ljubazni doktor napominje da sam se lijepo potrgao, da idem na slikanje a onda će mi reponirati zglob. Okej, nisam studirao medicinu, ali mi je bilo jasno da to reponiranje uključuje nešto što luđački boli. Otišao sam na slikanje, i tu počinje onaj suludi, nadrealni dio – normalan čovjek bio bi u strahu što će biti s rukom? Hoće li ju uspjeti namjestiti? Treba li operacija? Ništa od toga meni nije padalo na pamet… jedino sam se pitao – hoće li me moj prijevoz za Durmitor pričekati dok ovo ne bude gotovo da mogu s njima.

Snimka je potvrdila “ružan prijelom” i doktor me poslao da se legnem, roknuo lidokain u prijelom i nakon 10 minuta veselo s prijateljem tehničarem od 120kg natezao moju ruku. Okej, nije bilo lijepo ni ugodno, ali moj mozak je i dalje bio u drugom modu – doktore, znate, ja bi trebao na planinarenje… Nije mi se ni udostojio odgovoriti nego me poslao na kontrolno slikanje.

pola sata kasnije, imobiliziran stojim pred njim dok mi recitira – raspao vam se zglob na tri dijela, komadiće smo stavili u dobar položaj ali ne znamo hoće li proći bez operacije. Prijelom je vrlo ozbiljan i NIKAKVO PLANINARENJE ne dolazi u obzir, već samo strogo mirovanje.

Svijet mi se srušio. Hodam onako zamotan i prejadan i tražim načine da možda ipak odem nekako…

Preskočit ću sad očajničke pokušaje da se otisnem put crne gore koji su propali jer me u međuvremenu popustila anestezija i nisam mogao ni nožnim palcem maknuti od bolova, kamoli ručnim… i tu sam se pomirio da mi ne preostaje drugo nego da čekam. Strava. Samo nekoliko prije sati pakirao sam se za put a sad skidam majicu preko glave 15 minuta.

Povratak u Zagreb i dani koji su uslijedili nisu bili ništa bolji – u glavi su mi prevladavale dvije teme – hoće li mi za ovo vrijeme pasti forma i hoću li dobiti previše kila dok mirujem. Da, dragi normalni čovječe koji ovo čitaš, ovako ne razmišlja prosječan čovjek sa slomljenom rukom, ovako razmišljamo samo mi koji trčanje ne vidimo samo kao rekreaciju nego i kao terapiju bez koje dan i tjedan nemaju nekakvog pretjeranog smisla.

Nakon dva i pol tjedna kročio sam u traumatološku ordinaciju na Rebru (u kojoj radi moj dragi prijatelj s kojim sam odrastao), i čuo one predivne riječi koje ću pamtiti čitav život – sve ok, dobro zarasta, možemo staviti plastični gips. Nakon procedure prelaska s longete u plastiku i prokletih bolova dok mi je tehničar ravnao ruku koja se nije htjela ravnati, stao sam pred svog doktora dok mi je pisao nalaz, bol mi je bubnjala u ruci i čekao da završi s tipkanjem.

– Doktore, krenuo sam sramežljivo, a ovaj plastični gips… što ja sve s njim mogu, što ne mogu…?

Predugo me poznaje da ne bi shvatio kuda to vodi.

– Možeš trčati. Samo NEMOJ padati.

Izašao sam iz ordinacije sa smiješkom, lupio Neofen 400 i uputio se doma.

Još četiri tjedna gipsa, još četiri tjedna spavanja u bizarnim pozama i još četiri tjedna čohanja ruke pod gipsom koja svrbi kao nesveta.

Ali sve je to bilo potpuno nebitno u odnosu na činjenicu da je taj dan bila srijeda.

A što je srijedom?

Trening! 🙂

Start typing and press Enter to search