Moja trkačka priča počinje prije nešto više od 3 godine, prvu godinu kad je utrka “Wings for life” trebala stići u Hrvatsku, upravo u moj grad Zadar. Jednoga je dana moja draga prijateljica Nina, inače invalid ali pokretač svih akcija u našem društvu rekla: “Dragi prijatelji, ja očekujem od vas da trčite tu utrku!“
Ja sam inače bila od onih koji i u kvartovski dućan idu autom i malo mi je to došlo iznenada,ali kad Nina OČEKUJE, hm…to je šah-mat, to nije bilo pitanje, to smo jednostavno morali napraviti mi koji smo imali dvije zdrave noge i koji nismo imali ni jedan dobar razlog da ne trčimo.
Utrka je bila u svibnju i imala sam tri mjeseca da se spremim pa sam ozbiljno prionula na posao. Počela sam s nekoliko kilometara, pa teškom mukom dodavala još pokoji. Na dan utrke istrčala sam 10 km prije nego me vozilo sustiglo i bila sam, malo je reći zadovoljna… bila sam na vrhu svijeta!
Od tad više nisam puštala taj osjećaj, nastavila sam trčati, išla sam i po lokalnim utrkama od 7,8 i 10 km. Ljudi koji su me znali su se čudom čudili “pa kako, otkud sad to? Zašto“. A ja sam imala uvijek istu scenu u glavi i još je imam kad me netko pita da objasnim moje trčanje. To je ona scena iz filma Forrest Gump kad je on počeo trčati i više nije stao. Novinari su mu postavljali slična pitanja i tražili objašnjenja, a njegov je odgovor bio: “I JUST FELT LIKE RUNNING!“. Nekome neshvatljivo, a nekome tako jednostavno.
Ove sam godine u Splitu istrčala svoj prvi polumaraton, na nagovor trenera iz škole trčanja i prijatelja koji je već trčao polumaratone. Oni su imali više vjere u mene negoli sam ja sama imala. Do zadnjeg sam trena sumnjala da ću ja to moći, imala tremu cijeli tjedan prije polumaratona, nesanicu, nervozu…Kad sam došla na start na Splitsku rivu, sve se u meni smirilo, osjećaj kao da sam došla doma. Jedva sam čekala da krenem.
Nije bilo nimalo lako, 21 km je puno kilometara, bilo je tu puno uspona i padova, psihičkih i fizičkih. U glavi sam mantrala naputke i savjete koje sam dobila od trenera i prijatelja i nastojala ostati pozitivna.
Prošla sam kroz cilj u zadanom vremenu, osjećaj neopisiv! Osmjeh od uha do uha, oko vrata finišerska medalja na kojoj piše:“IZA MENE JE 21 KM“. E to te ja pitam!

A.