Misli se tu, naravno, na grupne sportove u kojima često pojedinci koji se ne drže reda u grupi budu kažnjeni s dva, tri kruga oko stadiona, zgrade ili nečeg trećeg. I ima nešto u tome – ako želiš nekoga natjerati da pošteno ispati za svoje ponašanje, samo ga lijepo uputi da odradi par kilometara i bit će dobar kao bubica sljedeći put.
Ali… ako je trčanje takva muka i kazna, zašto iz godine u godinu postaje sve popularnije među rekreativnim sportovima? Zašto baš taj sport ljudi koji se godinama ne bavi nikakvom aktivnošću biraju kao svoj povratak u kondiciju, odnosno na kilažu koju si već godinama zacrtavaju.
Razloga ima nekoliko.
Trčanje je jednostavno.
Koliko god mediji trubili o tome da za trčanje treba izdvojiti tisuće i tisuće kuna da bi poplaćali sve te startnine, opremu i gadgete koji idu uz ovaj sport, brutalna istina je da vam ništa od toga ne treba da biste trčali. Ok, trebaju vam tenisice koje nisu baš jeftine ali traju minimalno tisuću pretrčanih kilometara, ali čak i tu možete uštedjeti ako se odlučite za barefoot running iliti bosonogo trčkaranje. Znamo neke ljude koji to prakticiraju i kunu se da je super za kičmu, ali s druge strane slaba vam je to utjeha ako negdje nagazite na komad stakla koje je zaostalo od tuluma u parku noć prije. Dakle, jeftino je, to je činjenica.
Za trčanje vam ne treba partner.
Znamo da ovo zvuči malo otužno i da je većini ljepše trčati u paru i pričati putem, no ako i nemate nikoga tko bi želio s vama podijeliti planirane kilometre, ništa vas ne sprječava da to odradite solo. Kad smo već u modu citiranja izreka, ima još jedna prigodna – znate da ste trkač kada vam je užitak trening odraditi bez ikoga. U ovom ludom tempu života kad je problem pronaći jednog protivnika za partiju šaha, oformiti momčad za malonogometnu tekmu je pravi mali pothvat. Za štancanje kilometara ne treba vam nitko i kada otkrijete taj zen samostalnog trčanja, ništa više neće biti isto.
Puno patnje = veća nagrada.
Ovu formulu kao da su smislili znanstvenici s MIT-a, a zapravo smo ju mi sklepali. Da, ovo je istina, jer tijelo prilikom tjelovježbe pušta u krvotok endorfin i adrenalin, srce vam radi u žutoj ili crvenoj zoni i tijelo vam se muči da bi izdržao naporni trening. Sve to skupa rezultira time da kad stanete osjećate veliku sreću i zadovoljstvo i osjećaj nagrađenosti za odrađenu muku. Teško je to opisati u teoriji, ali svaki trkač reći će vam da je ovo što smo napisali čak i minimaliziranje tog prekrasnog osjećaja nakon treninga.
Trčanje je prirodno kretanje čovjeka.
Puno knjiga je napisano u kojima su liječnici, antropolozi i razni drugi učeni ljudi zaključili da smo ovaj nagon naslijedili od naših predaka koji su se uglavnom kretali trčeći. Za razliku od vas koji krećete na trening da skinete koju kilu i utefterite novi fartlek u vaš kalendar, naši praoci spašavali su živu glavu od raznih beštija koji su tada nastanjivali naš planet. Kako bilo, ne morate nam vjerovati ali pogledajte nas kako izgledamo kako hodamo – većina nas izgleda kao otužni znak upitnika koji jezdi cestom spuštene glave i svinutih leđa, dok kad protrčimo (naročito bržim tempom) izgledamo elegantno i zdravo. U redu, priznajemo da iznimke postoje ima ljudi koji divno izgledaju kada hodaju, a kada protrče liče na zombija kada juriša na žrtvu, ali generalno gledano većina ljudi izgleda divno kada trče.
I zato kada čujete nekoga da mrzi trčanje, budite sigurni da se nikada tim sportom nije odlučio pošteno baviti.
Što znači samo jedno.
Treba ga preobratiti. 🙂