I dalje mrzim trčati. Sedmi i dvanaesti kilometar svakog treninga stvarno mrzim, a samo o dvadesetom kilometru bih mogao pisati hejtersku kolumnu.
Većina ljudi koje srećem na mojim uobičajenim stazicama koje obiđem dva do tri puta tjedno imaju sretno patnički izraz lica. Moj je samo patnički. Uglavnom. Dobro ponekad nije. Ali najčešće je.
Pa što me motivira?
Utješne stvari su glazba i sat do sat i pol mira koje imam samo za sebe. I činjenica da se nakon toga okej osjećam. Ne doduše kao neki koji kažu da imaju dopaminsku euforiju… Ja je nemam. Umoran sam… ali samo tjelesno.
Nema boli mišića, leđa, koljena, nema potrebe za painkillerima, usprkos činjenici da gotovo uvijek preskočim zagrijavanje ili ga traljavo odradim (znam, znam da to nije dobro), i da spadam u kategoriju ekstra vel’kih i teških trkača (188/115).
I još jedna stvar. Svatko to može. Stvar je u glavi. Za tri mjeseca trčkaranja možeš odraditi prvi polumaraton (naravno da preporučam ipak grupni rad i trening s onima koji to mogu supervizirati) i u prvih 6 mjeseci otrčati ih tri, četiri. Čak ostvariti i korektno vrijeme od dva sata.
I još se okolo hvaliti s time. I klinci kojima doneseš finišersku medalju biti još veći heroj.
Vidimo se.

Krešo