Pisem ovo iz bolnice, nakon operacije koljena gdje sam trebala ići na mali, rutinski zahvat nakon bezazlenog glupog pada. Trebale su to biti dvije rupice a probudila sam se iz anestezije s velikim bolovima i rezom od 7 cm.
“Svašta je tu bilo puklo i oštetilo se pa smo malo rezali, malo šivali, izvadili sve što treba, počistili koljeno i fiksirali ti časicu”, bile su riječi mog ortopeda i dodale kap ulja na vatru sumnje da ću ikad opet trčati.
A trčanje je postala aktivnost koju obožavam, nešto što mi je pružalo smirenje, sigurnost i ispušni ventil cijelu prošlu godinu, i što sam energično propovijedala svima koji imaju problema u ljubavi, na poslu ili s kilogramima. Trčanje je univerzalni lijek!
Moj prvi polumaraton i nešto na što sam najviše ponosna bio je zagrebački iz 2015., hladni, kišni i vjetroviti. Inače ne volim trčati po kiši ali upravo ti vremenski uvjeti dali su dodatnu dozu drame.
Iako nije bilo publike, samo pokoji zbunjeni prolaznik koji nije čuo informaciju da vrijedi posebna regulacija prometa pa uporno čeka tramvaj i pita se tko su ti luđaci.. meni je bilo super!
Pola mog života u Zagrebu vrti se na potezu Trg-Maksimir-Dubec. Prošli smo kraj 3 stana koja sam promijenila, zgrade u kojoj sam radila, zgrade tvrtke gdje sam radila praksu na fakultetu, svih tih okidača sjećanja kroz posljednje 3 godine mog života. Ponekad teških ali na kraku uvijek pozitivnih i lijepih sjećanja.
Vrijeme prolazi a ja kroz vjetar i kišu razaznajem prijatelje u povratku koji su brži od mene, vičem, mašem, dok u ušima imam slušalice i slušam glazbu koja me podsjeća na lijepe trenutke u životu.
Koristim trikove pa slušam pjesme koje me asociraju na pozitivne trenutke, ljude, festivale i izlaske, i borim se s unutarnjim glasom koji mi govori da nisam dovoljno trenirala, da sam prespora, da ja to ne mogu i da nisam dovoljno dobra, da mi je hladno, da me mišići bole i sve druge gadosti kojima me pokušava pokolebati.
U jednom trenutku cvokočem i pjevam naglas, samo da ga utišam. I uspijevam.
Na povratku na Trg, razmišljam samo da izdržim do Selske a onda će brzo kraj.
Ali nije bio – ta dionica mi je bila najduža u zivotu a imala sam osjećaj da se sve oko mene kreće u slow motionu.
U jednom trenutku, negdje pred cilj prestiže me pobjednik maratona, pa razmišljam kako je čovjek dva puta istrčao u istom vremenu ono što sam ja jednom, ali me u stvarnost vraća činjenica da je to njegov posao a da mene moj veliki projekt čeka sutra u 9 i da ne smijem biti prehlađena.
Nakon dva sata kiše, vjetra i svega onoga što me sputava u glavi, napokon prolazak kroz cilj, kruna cjelogodišnjeg truda.
Ništa ne može nadmašiti osjećaj nepobjedivosti, čak ni dok smrznutim rukama već 35 minuta pokušavaš skinuti mokru odjeću sa sebe i osjećaš se bespomoćno. S toplim tušem nestaju sve nevolje i sjetiš se koliko voliš trčanje i koliko te čini boljom osobom.
Na životnom putu uvijek se pojave prepreke poput ove, a ja sam prije odlaska u bolnicu kupila nove tenisice i odlučila da ću se oporaviti, a onda istrčati jos jedan polumaraton, za gušt, u inat svim problemima, u maniri one “kad padnem, ustanem se, namjestim krunu i idem dalje”.
S.