Ovo pravilo je toliko univerzalno da se može primijeniti na apsolutno svakog trkača.
Ako gađate tempo s kojim trebate odraditi veću dužinu (dakle ne govorimo o intervalnom treningu) za vrijeme trčanja trebali bi moći razgovarati s trkačkim partnerom u suvislim i punim rečenicama. Naravno, razgovor tipa:
„Danas… sam… puno… radio… pa… sam… malo… umoran…“
ne spada u suvislo pričanje, već više u ispuštanje zvukova dok izdišete (doslovno i figurativno). Tempo koji vama treba je onaj da bez problema izrecitirate Ustav Republike Hrvatske od početka do kraja treninga. To što ga je problem naučiti napamet nije tema ovog teksta, ali probajte – nikad ne znate kada će vam dobro doći.
Jedini izuzetak od ovog pravila jest situacija kada trčite sami – tada nije dobro pričati sam sa sobom jer bi vas već prije petog kilometra momci u bijelim kutama mogli odvesti na post trkački tulum u neki od zatvorenih odjela psihijatrije u vašoj lokalnoj sredini.