Zašto čovjek kad krene s nekom grupnom rekreativno-sportskom aktivnosti odjednom postaje integralni dio te ekipe i zatvara se za svijet van toga?
Sigurno imate nekoga tko je počeo s trčanjem i u roku mjesec dana od prvog treninga počeo pokazivati znakove čudnog ponašanja. Priča u nekim čudnim šiframa, neke minute po kilometru i veseli se odlasku na trening više nego pivi na subotnjoj špici. Ljude s kojima trči opisuje kao “najveće ljudine na svijetu”.
Bez brige, nije to ništa opasno i ne ostavlja trajne posljedice. Ali da je malo čudno i bizarno kada gledate sa strane, priznajemo da jest.
Pitanje koje si s pravom možete postaviti vrlo je jednostavno. Zašto čovjek kad krene s nekom grupnom rekreativno-sportskom aktivnosti odjednom postaje integralni dio te ekipe i zatvara se za svijet van toga?
Naravno, ovdje govorimo o nekima (većini), dok drugi ostaju individualci bez obzira na sve. Postaju li svi na neki način apostoli svoje novootkrivene vjere? Jehovini svjedoci koji kucaju na vrata i žele pričati o trčanju i treniranju?
I da i ne.
Druženje i osjećaj uspjeha – ovisnički faktori
Grupni treninzi su čudna stvar koju možete početi razumijevati tek kada se okušate u jednoj takvoj aktivnosti. Pripadnost nečemu, naročito ako ta pripadnost nosi i neki individualni i/ili kolektivni uspjeh, dosta udara na emocije i povezanost. Svi zapravo težimo tome da budemo dio grupe i kada se to pomiješa s endorfinima kojih nakon treninga ima u izobilju, događa se sreća najveća. Volite ljude koji trče više od rođene tetke i “nitko drugi vas ne razumije kao oni”.
Dalje, većina ljudi koji se odluče na početak u nekom sportu najčešće je ekipa između 30 i 60 godina, ljudi koji već naveliko rade. Neki imaju i obitelj pa sport vide kao kompromis između tri jednako bitne stvari – bijega od životne rutine, brigu za zdravlje i skidanje kila.
Druženje, koje iako na početku nebitno, kasnije postane najvažnija varijabla u jednadžbi. U tom periodu života svi već imaju svoje prijatelje i nemaju tendenciju stvarati neka nova, doživotna prijateljstva. Zato u ovakve priče ulaze s figom u džepu. Idu trčati za sebe, ne da im se tamo ćakulati s nekim nepoznatim ljudima. Onda ti ljudi postanu poznati. Pa dragi. Pa najveći carevi na svijetu.
Trkači (ni)su sekta
Trkači nisu sekta, već samo ljudi koji su sretni što su se izbili iz svakodnevne rutine i pronašli dodatni smisao života osim broja 42.
To su ljudi zadovoljni svojim sportskim uspjesima o kojima nisu sanjali da bi ih mogli dostići i koji u drugima pored sebe na treningu prepoznaju iste takve kao oni.
Ali dobro, možda nekad i jesu sekta.
I zato kad vas sljedeći puta vaš prijatelj trkač pokuša regrutirati u svoj klub, kada vam silom pokuša ugurati letak sa svim pobrojanim benefitima trčanja, vi samo budite mirni i strpljivi. Ljubazno odbijte i prebacite temu. Vaš sugovornik će popustiti i razgovor će se opet vratiti u normalu.
I to će trajati 10 minuta kad ćete opet slušati o trčanju. Sve dok na kraju ne popustite i upišete se u trkački klub.