Kako je bilo istrčati utrku za koju se nisam pripremio…

Prošli tjedan s vama sam podijelio tekst u kojem smo se bavili savjetima kako najbolje preživjeti kilometre za koje ste platili startninu, a baš ih nemate u nogama. Savjet kao savjet – lakše ih je pisati iz fotelje nego prakticirati na terenu. Ili nije?

Kako vi ne bi morali, proveo sam taj eksperiment na vlastitoj koži i sada mogu s vama podijeliti empirijske fakte koji će vam u budućnosti možda dobro doći.

Dakle plan je bio istrčati polumaraton u Palmanovi nakon dobra 4 mjeseca pauze u koje sam mukom uspio utrpati možda 5 treninga – i to nijedan duži od 7 kilometara. Kako se približavao dan utrke kontao sam… okej, ipak tijelo pamti sve te treninge prije, ne može ova pauza baš toliko utjecati na moju formu. No, kako se čini, tijelo je jako zaboravno i trebao bi mu Gingko da malo popravi veze među sinapsama… No krenimo redom.

Nakon starta i početne euforije krenulo se lagano, tempo iznad 6 po kilometru, onako kako bi odrađivali neku zimsku dužinu da ste odradili pripreme koje niste. Krug oko samog grada bio je čak i zabavan, uz još uvijek odmorne nogice i sunčeko koje počelo grijati sve je izgledalo divno, lijepo i krasno… falili su samo anđeli koji sviraju na harfama za potpun dojam blaženstva. Ali nije ih bilo. Oni su došli tek kasnije.

od petog do desetog kilometra znao sam da me čeka do sada neupražnjeno iskustvo jer, jebiga, znaš kako se inače na polumaratonima osjećaš na prvoj trećini utrke – svjež si i ne razmišljaš o kraju. Ja sam razmišljao o kraju. Kraju svijeta, kraju svemira, kraju trčanja…

I tako je došao dvanaesti kilometar kada sam nakon dugo godina trčanja shvatio što to znači “grčevi u mišićima”. Kako, pobogu? Pa nikad me to nije mučilo, a tempo mi je kao kod kornjače na normabelima. Vrijeme ide, skok s jedne noge na drugu, pa proći će, pa dobro nema još puno do kraja, sigurno još koji kilometar i op… oznaka 13. Ha? Još osam?

Od 13. nadalje bila je to borba sa samim sobom, s demonima koji su uspavani čekali upravo ovaj trenutak i spoznajom da vrijeme stvarno može teći polakše kada se približite crnoj rupi. A ja sam bio prokleto blizu nje.

Oko 18. došli su oni anđeli i svirali mi. Vidio sam kako se smiješe s oblaka i pozivaju me sebi. Toliko sam bio opčinjen njima da sam prošao pored kola hitne pomoći s blaženim osmijehom na licu. Od tada do kraja utrke imali su me na oku…

Zadnji kilometar trajao je 100 kilometara. Luk na horizontu koji je trebao simbolizirati kraj ove muke ispostavio se da je samo reklama za neko prokleto energetsko piće, a onaj ciljni bio je iza zavoja, najdužih 70 metara dalje u životu.

Jesam li ušao u cilj? Jesam. Jesam li dobio finišersku medalju? Jesam. Hoću li ovo ponoviti? Nema šanse.

Ovo nije uživanje u trčanju, ovo je dokazivanje samom sebi da možeš biti gluplji nego što jesi… ne samo da si bio lijen kad su trajale pripreme nego još pokušavaš napraviti nešto za što očito nisi sposoban.

Draga djeco, slušajte savjet iskusnog sijedog čiče – trenirajte redovito. A ovakve podvige prepustite nekom drugom tko ima izraženu crtu mazohizma u sebi… mada mislim da bi i njima to bilo previše.

Idem sad do apoteke po magnezij i andole.

Ako udarim dobar tempo mislim da sam taman do vikenda nazad doma.

Do čitanja.

SM (podaci poznati redakciji)

There are no reviews yet.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Obavezna polja su označena sa *



Start typing and press Enter to search