Vojislavova živopisna priča o ozljedi (zbog) lopatice koja ga je odvela na ljubljanski polumaraton.
Prije točno godinu dana napravio sam iznimno glupu stvar. Preveliku guzicu i pretilo tijelo posjeo sam na plavi plastični tanjur. Ako se tanjurom može nazvati nešto što ima dvije ručke, površine samo malo manje od Trešnjevke jug i performanse formule jedan na zaleđenoj snježnoj površini.
Bilo je 10 sati ujutro. Poželio sam sanjkati s dvoje djece, ali svemir je odredio da mi prvi spust bude i posljednji. Nakon stotinjak metara staze, okreta nalijevo-krug, na mojoj su se putanji, jer svemirska tijela s vlastitom gravitacijom imaju putanju, našla su se dva čelična, u beton uglavljena, stupa. Prvog sam srušio desnom lopaticom. Drugog gležnjem desne noge.
Nisam čuo kvrc. Ništa nisam čuo. Dvadesetak obitelji koje su tog sunčanog dana došle na sanjkalište i platile kartu da uživaju na snijegu čulo je moj urlik i mame, očeve, bogove, jarce i još svašta što mi je palo na pamet, a u pristojnim se društvima ne spominje. Barem ne u koitalnom kontekstu kojim sam se služio.
Sanjkanje na lopatici, slomljena scapula
“Scapula”, dijagnosticirao je liječnik sanjkaš. Naravno da u tom trenutku nisam imao pojma koja vražja mater je ta scapula pa sam odmahnuo rukom, onom koju sam još mogao pomaknuti, zapalio cigaretu i odvukao se na toplo dok su klinci nastavili sanjkanje.
Osam sati kasnije sam urlao pred rengdenskim aparatom na Rebru. Scapula, za koju još uvijek nisam znao što je, jebeno je boljela.
“To nitko ne lomi. Osim onih koje izvuku iz auta s autoceste, ali ti najčešće nisu živi”, lijepo mi je objasnio kirurg na Rebru. Usput je zaključio i da imam upalu pluća i da će me neko vrijeme ostaviti u bolnici. Jer sam baš zanimljiv primjerak kojem scapula, rečena lopatica, nikada neće zacijeliti.
Od loma do znoja i Ljubljane
Dva mjeseca i jedan dan kasnije. Pokušao sam trčati Maksimirom. Bilo mi je dosta ležanja, hodati sam mogao, sjediti dulje od nekoliko minuta baš nikako. U međuvremenu su liječnici zaključili da je u udaru pukao i gležanj. Jer ne treba sve u životu biti jednostavno. Elem, bilo mi je dosta ležanja. Od trčanja je lopatica boljela još više. I sve ostalo. I u Maksimiru je bilo hladno, i vlažno, i nisam mogao disati.
Do daha sam došao negdje pred ljeto. Uspio sam pretrčati pet kilometara u komadu. Desna ruka još uvijek nije pratila tijelo u trku. Ostajala je negdje par metara iza. Pred kraj ljeta prešao sam deseti kilometar. Na +40 stupnjeva gospodina Celzija po viškom asfaltu.
Nisam se oznojio. Odnosno znojio sam se, ali bilo je toliko vruće da ni kap vlage nije ostajala na tijelu. Sve je isparilo. Slično kao na GRAWE Noćnom maratonu i bizarnoj četvrtini maratona. Nagutao sam se prašine bržih. Dotad sam već potrošio jedne tenisice. I prijavio se za polumaraton u Ljubljani.
“Nema šanse da dođem do cilja”
Nisam vam još napisao da mrzim trčanje. Iz dubine svoje lijene duše. Jedino što kod trčanja volim je što ne mogu misliti ni o čemu drugom osim sljedećem koraku. Koncentriran sam na preživljavanje. Ne postoji nitko oko mene. Ne vidim ništa osim par metara koje još trebam savladati, i još par, i još par, i još nekoliko kilometara. I mrzim svaki trenutak i pitam se za čije babe zdravlje to sebi radim. Baš to sam se pitao na startu u Ljubljani.
Zauzeo sam mjesto u zadnjem redu, među onima koji kroz start prođu desetak minuta nakon ozbiljnih trkača. Znak za start nisam ni čuo, neki ljudi ispred mene su krenuli, krenuo sam za njima. Lagano, korakom, ne trkom. Deset minuta kasnije prolazio sam ispod bubnjara proizašlih iz Mad Maxa i mislio: “Nema šanse da dođem do cilja”.
No sve je išlo nekako lako. Dobri Slovenci su me bodrili. Dobro, ne mene. Sve koji su trčali. Prolazio sam pokraj daleko spremnijih od mene. Uhvatio bi ih grč ili bi iskrenuli nogu, pali, a ja sam gazio dalje. Polako, kako se već prevelika tijela kreću.
Nakon 7-8 kilometara nekoj Bosanki sam dao svoju bocu s vodom da ima čime zaliti svoj energetski gel. Nadao sam se da mi je neće vratiti jer mi je postala preteška. No, prokleti Bosanci su pošteni. Sustigla me pa sam i dalje morao tegliti prokletinju. Prva mi je to dugačka utrka bila, nisam znao da vode, banana i naranača ima u Ljubljani ima i previše. I da je prilično glupo oko pasa nositi još pola kilograma. Kao da mi oni na tijelu nisu dovoljni.
Negdje nakon 12. kilometra već sam bio ozbiljno umoran. Počeo sam razmišljati o smislu života, porukama koje bih mogao poslati voljenima prije nego što crknem, gadovima iz organizacije koji su stazu postavili tako da mi se činilo da nisam u Ljubljani nego u predgrađu nekog austrijskog sela.
Djedove medalje
Na petnaestom kilometru počeo sam proklinjati majku koja me rodila i oca koji s njom nije htio doći u slovensku prijestolnicu gledati ono što nitko nikada nije vjerovao da mogu napraviti. Otrčati polumaraton. Razmišljanje o roditeljima odvelo me do razmišljanja o djedu. Sportašu, olimpijcu. Bio sam dijete kad je umro. Svoje medalje mi je ostavio uz kratku poruku: Mom heroju.
Tada se nisu dijelile finišerske medalje kao danas. Za komad metala trebalo je Gusarov osmerac dovući do trećeg mjesta na prvenstvu najboljih veslača. Trebalo je odjedriti dovoljno brzo, trebalo se gladan natjecati na prvim poslijeratnim Olimpijskim igrama.
“Bit ću tvoj heroj, dida”, mislio sam već šepajući. I možda nisam postao njegov, ne znam je li s nekog dalekog mjesta mogao gledati moj ulazak u cilj. No, bio sam svom djetetu. Objesio sam joj medalju oko vrata.
“Ovo je za tebe, ljubavi”.
Danas, godinu dana nakon što sam zalegao u bolnicu planiram svoj prvi maraton. Puni. I otrčat ću ga. Makar morao zadnje kilometre bježati od prokletog plavog tanjura s početka priče.
Vojislav Mazzocco