Wtf is Perskindol?

Ovo je priča o tome kako sam odlučila krenuti u školu trčanja sa svojim sotonskim psom i istrčala prvi polumaraton. Znam da nije lijepo da svog psa zovem sotonskim, ali svi koji ga poznaju će se složiti da je mali živi vrag. Ipak volim ga jako i moj je. Da nije njega nikad ne bih razmišljala da se počnem baviti trčanjem kao rekreacijom. Sama ta ideja mi je pala na pamet dok sam trčala za njim na nasipu, a on za nekom malom kujicom koja je pratila svoju gazdaricu trkačicu. Tada nisam imala kondiciju da bih ga mogla pratiti i ubrzo sam vidjela samo njihove tri sićušne siluete u daljini. Tko zna da li bih ikada više vidjela svog vražićka da se gazdarica nije odlučila vratiti istim putem. Taj događaj plus još neke stvari su se poklopile i sudbina je bacila kocku.
Sjećam se da mi nije ništa bilo jasno kad sam prvi put došla na nasip. Pridružila sam se nekoj grupi, malo trčala, malo hodala i bilo je gotovo prije nego što sam trepnula. Bila sam jako znatiželjna da li će mi taj njihov program zaista omogućiti da trčim neprekidno 5 kilometara jer mi se to činilo idealno za šetnju s malim vragom, ali i ne i moguće jer u prošlosti bi svaki moj pokušaj trčanja završavao nakon par stotina metara.
Kako je vrijeme prolazilo počeli smo se natjecati na utrkama na kojima sam bila puno bolja nego što sam očekivala. Bilo mi je gušt ići na treninge i upoznala sam puno ljudi no nisam na tu aktivnost gledala jako ozbiljno i nisam očekivala da ću se baviti s tim jako dugo, a pogotovo ne kad dođe zima. Htjela sam pretrčati polumaraton na jesen i nisam razmišljala što će biti poslije toga. Kao početniku mi nisu bili najjasnije neke osnovne stvari o trčanju i nisam smatrala potrebnim da se ja kao rekreativac brinem oko mogućih ozljeda, oko prečestog natjecanja, pojam „too much, too soon“ mi je bio potpuna nepoznanica, prehrana sportaša špansko selo, nisam nikad čula za pojmove kao što su: dionice, tempo, aktivan odmor, zimska baza, brdski trening, pretreniranost, aerobna i anaerobna aktivnost, gel (za jesti!?!), HRM…
U kolovozu je moj avanturistički duh odlučio iskoristiti priliku i otići na Durmitor. Tamo je bilo dosta ljudi iz atletskog kluba te smo imali mogućnost povoljnijeg smještaja i nakon nekoliko dana treninga na cc 1500 metara nadmorske visine u okruženju predivne prirode pucala sam od snage, entuzijazma i energije. Kad sam se vratila iz Crne gore nastavila sam ići na Ligu Puntijarka, istrčala sam utrku Sljeme Trail Kružok, Zagrebačku kros ligu pa sam između ostalog odlučila prijaviti i polumaraton. Btw. razmišljala sam čak i o samom maratonu. Na treninzima sam se družila većinom s ljudima koji su imali puno više trkaćeg staža od mene i koji su išli često na utrke, a mene je lako nagovoriti na bilokakvu aktivnost. Polumaraton se održavao na nasipu sa startom i ciljem na Bundeku. Nisam radila preveliku dramu oko toga jer mi se to nije činilo preteško i nisam bila pretjerano nervozna osim prije samog starta no tremu imam prije svake utrke. Tada još nisam imala ni sat, a mobitel mi se nije dao nositi i krenula sam tako trčati polumaraton: u Zagrebu, na nasipu, po noći, bez mobitela, bez sata, bez gelova, u Karrimor tajicama i majici, nakon 5 mjeseci škole trčanja. Prvih 15 km sam pratila dečke iz kluba koji su trčali utrku od 30 kilometara, nakon čega su oni ubrzali, a ja sam ostala sama. Sjećam se da mi je bilo lijepo trčati po noći uz svijeće, nisam znala koliko brzo trčim jer nisam imala sat, probala sam pratiti neke ljude no trčali su ili sporije ili brže nego što je meni odgovaralo, kad sam došla do Bundeka ubrzala sam i uletila u cilj. Nisam znala svoje točno vrijeme dok nisu došli rezultati sljedećih dana i to mi nije bilo ni pretjerano bitno. Gladna kao vuk, pojela sam dva tanjura graha i bila sam ljuta što nema pive. Sjećam se da sam poslije toga bila sretna i zadovoljna te mi je cijeli događaj ostao u lijepom sjećanju. Bila sam jedna od rijetkih ljudi iz škole trčanja koji su već tad odlučili istrčati polumaraton i uspjela sam ga istrčati ispod dva sata.
Na žalost sve je to bilo prebrzo za mene i uskoro nakon toga sam počela osjećati bolove zbog pretjerivanja u kilometraži i utrkivanju što je na kraju rezultiralo dužom pauzom… no bila sam uporna, krenula sam opet lagano ispočetka, pazila da ne pretjeram, čitala i educirala se. Nešto više od godinu dana nakon svog prvog polumaratona sam istrčala i drugi, a uskoro ću i treći. Nadam se da će ovo moje iskustvo možda pomoći nekome tko je na početku, nikad se nije bavio sportom, prvi put je prošlu subotu istrčao 5 kilometara u komadu i ne shvaća da 21 km nije mala udaljenost za tijelo čak ni za rekreativne sportaše koji to prolaze u jako sporom tempu. Ako smo već odlučili istrčati tolike udaljenosti, moramo se i educirati te poduzeti potrebne mjere da nam i dalje trčanje bude ugodno i opuštajuće. Trebamo slušati savjete trenera i iskusnijih trkača, a ne biti uvjereni da će sve teškoće i ozljede baš nas zaobići zato što mi nismo pravi sportaši već samo rekreativci i da ne trčimo tako puno da bi uopće patili od nekakvih tegoba. Čovjek može osjećati tegobe od predugog sjedenja na stolcu godinama, a kamoli ne od trčanja satima po nasipu ili na vrh Sljemena. Dan danas, još uvijek, osjećam strast prema trčanju i veselim se treninzima. Trčim po kiši, snijegu, blatu, i zimi i ljeti. Kad otputujem negdje i dalje se trudim istrčati zadane treninge za taj tjedan. Pazim da jedem puno voća i povrća, dovoljno proteina. Radim vježbe snage, aktivno odmaram, bla bla… no više nisam bezbrižna trkačica početnica već oprezna rekreativna trkačica koja cijelo vrijeme gura svoje granice i niže PB-ove, ali i pokušava ostati na zemlji, ne pretjerivati i postepeno, uz pomoć trenera, dolaziti do rezultata. Ono što je ok za većinu trkača koji već imaju X maratona iza sebe i tisuće kilometara u nogama, nije ok za ljude koji su tek počeli trčati. U svakom slučaju, strpljenje i pravilno doziranje treninga je ključ za dugo i berićetno trčanje. 🙂

RT

Start typing and press Enter to search