Vozim se jučer na trening i razmišljam kako je ovaj projekt pisanja dnevnika od treninga do treninga zapravo prilično zahtjevna stvar. Ne zbog toga što nemam što za reći o treningu ili, nedobog, zbog toga što se ništa novo ne događa u grupi ili klubu… nego čisto zato što ovo prokleto depresivno vrijeme vani apsolutno ne inspirira za bilo kakvo prenašanje dojmova iz glave na tipkovnicu. Ima dana kada bi sa cijelim svijetom podijelio ono što ti se mota po glavi, a ima dana (kao ovaj) kada ti je jedina prihvatljiva opcija fetalni položaj na kauču pod dekicom.

No dosta o mojim psihičkim problemima, bacimo se mi na ono bitno.

Jučer sam za vrijeme treninga po prvi puta saznao neke relacije na nasipu – koliko ima od mosta do mosta (2 km), koliko iznosi mali krug na nasipu (5 km), a koliko veliki (8,4 km)… i sve to skupa čini se kao horor iz perspektive da ćemo jednoga dana te krugove peglati u komadu. Šic. Osim toga, naučio sam da klasičan plastično gumeni šuškavac nije praktičan dio trkačkog asortimana jer, koliko god bio ugodan za vrijeme zagrijavanja, nakon kilometra treninga stvara ne baš ugodan efekt saune – bolje je imati na sebi nekoliko slojeva dryfit odjeće (majica dugih rukava, majica kratkih) nego nešto lagano i na to napandrečiti tu vodo i zračno nepropusnu jaknu. To sve, naravno, ako još uvijek (kao ja) nemate fensi trkački šuškavac od 800+ kuna. Ali dobro, to će sve ići u paketu kad odem kupiti već spomenute tajice.

Trčali smo 4 puta po 5 minuta sa pauzama od 2 minute. Minuta po minuta i već se vidi kako se ekipa polako razmješta iz grupe u grupu – neki koji su krenuli s prvom grupom sada polako počinju shvaćati bi bilo objektivnije spuznuti lagano u grupu niže… a ima ih i koji su se podcijenili i skakuču u brže grupe. Sve u svemu, zanimljiv proces koji će se, siguran sam, do polumaratona redovito odvijati kako se treninzi budu pojačavali.

Još ne znam niti jedno ime, ali sam par ljudi zapamtio po outfitu (ona u plavoj jakni i onaj s bijelom kapom), i bojim se da bi tako moglo ostati do kraja priprema kada ćemo u Veroni trčati skupa u grupi i, pružajući si ruke da se upoznamo, ustanoviti da trčimo jedan iza drugoga već 5 mjeseci. To je ljepota zimskih priprema u kojima smo svi omotani raznim bafovima, kapama i jaknama od glave do pete.

Tek sam tri tjedna u pripremama, a imam osjećaj kao da trčim godinama.

Mislim, dok ne krene trening… onda se lijepo zapušem nakon 3 minute i sjetim kako stvari zapravo stoje…

Čitamo se u četvrtak.