1. trening / Ipak se kreće(m)

Umjesto uvoda…

Prosječan sam Hrvat, radim, imam viška kila, volim pivu i ne krećem se. Nekim čudnim stjecajem okolnosti spojio sam se s PoKRENI ekipom i odlučio na ovoj stranici proći s vama svoje pripreme od nule do polumaratona i bilježiti u ovaj Dnevnik netrkača svoje dojmove sa svakog treninga (dok ne odustanem, što, nadam se, neće biti slučaj). Nadam se da će i meni i vama ovo biti motivacija za pokretanje, a kako će sve to završiti vidjet ćemo (najkasnije) 12.02. kada je planirana završnica mojih priprema i trčanje prvog polumaratona. Dakle, drž’te fige.

 

Težak put od kuće do upisa

Bila je to duga godina dana u kojoj sam uspio pronaći barem 400 razloga zašto se ne početi baviti trčanjem – od toga da je to dosadan sport, preko činjenice da nemam adekvatne tenisice pa sve do toga da to sigurno nije dobro za moja koljena. I čisto dobro mi je išla ta autosugestija dok se nisam počeo malo informirati po internetu.

Prokleti Google.

Uglavnom, nakon spomenutog kontempliranja, pala je odluka da stavim u pogon svoje atrofirane mišiće i upišem jesensku školu trčanja u Salomon Running Teamu koji na svojim stranicama optimistično najavaljuju da će mene i ostalih stotinjak guštera pripremiti za polumaraton u Veroni. Nije da nasjedam na propagandu, ali moram priznati da mi se probudio neki dišpet prema samom sebi i odlučih reći dosta gledanju jedne sezone dnevno dragih mi serija na Netflixu. Idem prema Veroni, pa kud puklo.

Najlakši dio cijele priče bili su upisi – ugodno ćaskanje s trenerima, upoznavanje novih patnika sa što-ja-ovdje-radim izrazom lica i skupljanje novih informacija glede prvog treninga.

Iskreno, sada mi se čini da je moj polumaratonski cilj više nego izvediv, ali lako je to pričati kada je jedino što si napravio da si stavio potpis na upisnicu u klub. No, ajd… baby steps. Nisam se zadržavao i otišao sam doma meditirati i iščekivati srijedu kada je bio na rasporedu…

Prvi trening

I to se dogodilo. Nisam trčao za tramvajem, nije me gonila policija… trčao sam rekreativno. Da mi je netko rekao da ću krajem 2016. biti na nasipu okružen gomilom “sektaša” kako ih rado zove populacija koja na nasipu provodi slobodno vrijeme šetajući pse, sigurno bi rekao da je lud. Ali eto me. Trčim. Hura?

Lagao bi kada bi rekao da je bilo teško jer se na prvom treningu izmjenjuje trčanje i hodanje po dvije minute, ali ne bi lagao kad bi rekao da sam na kraju zadnje dvije minute bio malčice bez daha. Ali neka, počelo je počelo i nisam imao ništa protiv naknadnog rastezanja zbog kojeg danas imam veći muskulfiber nego od trčanja.

Pitanja koja smo kasnije postavljali trenerima svodila su se na to što sada smijemo jesti nakon treninga, koje tablete piti protiv bolova u mišićima i, najpopularnije pitanje u trčanju, kako disati? Sve odgovore smo dobili, ali je ipak onaj na zadnje pitanje o disanju bio najpraktičniji – dišite i na uši ako vam je tako najlakše. Ja samo odlučio disati na usta. Uši su mi premale.

U subotu je navodno na rasporedu neko malo produljenje trkačkih segmenata, pa da vidimo kako će to ispasti. Za sada sam još uvijek jako nabrijan na polumaratonsku medalju.

Čitamo se u subotu!

Igor

P.S. slika je ilustrativna iz prošle generacije, mi ćemo grupno slikanje odraditi u subotu… bar su nam tako rekli 🙂

Start typing and press Enter to search