Nima halfa do Splita

Polumaraton i ja? Nikako, ni u najluđim snovima. Tako sam razmišljao prošle godine u ovo vrijeme, a onda se nešto promijenilo.Moram priznati da se cijeli život bavim rekrativno sportom; mali nogomet, košarka, trčao sam ali kratke dionice ne tako često, ali sam imao duge pauze po nekoliko mjeseci, godina.U svibnju prošle godine baš ste me vi motivirali da trčim duže i češće skupljajući kilometre za Krijesnicu.Trčanje za Krijesnicu bio mi je veliki motiv ,trčao sam 10-tak km skoro svaki dan, pa polako povećavao kilometražu. Čitajući članke o polumaratoncima amaterima došao sam do saznanja da to i nije neki bauk. Odluka je pala da svoj prvi polumaraton istrčim u gradu gdje sam rođen, 28.02.2016. – Splithalf. Informirao sam se kako se pripremati za polumaraton, kako se hraniti. Šta sam duže trčao, više sam volio trčanje. Ljudi su tražili objašnjenja zašto trčiš, tko te tjera…..teško je nekome objasniti,možda ljubav, izazov da to možeš… Dani su prolazili, utrka se polako bližila… bilo je kriza i stotine upitnika – mogu li ja to? Tko će trćati dva sata? Povečavao sam kilometražu na 15,16 km, trčao sam i kratke dionice na visokom tempu (barem za mene) i nije bilo nekih većih ozljeda. Ipak, negje u siječnju, doveo sam se pred zid – ne možeš ti to… ti si rođen za maksimalno 16km. Dvoumio sam se što napraviti. Onda sam pročitao da je najteže stići na start polumaratona, da je lakše doći do cilja. Prelomilo se nešto u meni i prijavio sam se za polumaraton jer ako je teže doći na start onda ću ja to istrčati.

Došao je i taj dan,noć prije halfa sam loše spavao, svega 3,4 sata.Vremenska prognoza očajna… orkansko jugo s pljuskovima – zašto baš na moj prvi half? Nakon puno okretanja po krevetu zaspao sam sa odlukom da ipak neću ići na trku, a uz loše vrijeme zabolila su me i leđa. Normalno, alarm me nije probudio, već sam bio budan. Ustao sam kao da sam spavao 10 sati, pun volje i želje da istrčim half… žena mi je malo izmasirala leđa i još bitnije dala mi podršku da ne odustajem i da sljedim svoj cilj… na tome sam joj zahvalan, puno mi je značila podrška obitelji. Nije mi preostalo ništa drugo nego da zakačim startni broj , popijem ibrufen i krenem na start.Na startu gužva, mladih, starih, žena, momaka, rekreativaca, profesionalaca, poluprofesionalaca… ali svi sa istim ciljem doći do kraja. Utrka je krenula i bilo je divno trčati voljenim gradom. Utrka je prošla odlično do 12 km kada su se javila bolna leđa… slušao sam brojne priče kako ti se u glavi javljaju glasovi – jedan koji ti kaže da odustaneš, drugi da ideš dalje…..i meni su se javili oko 15 km. – jedan kaže odustani budalo patiš se, a drugi govori idi dalje ne odustani… nisam siguran koji je od njih dvoje bio dobar a koji loš ali negdje na 18 km javio mi se i treći koji me pitao – “tko te natira na ovo?” Ni dan danas ne znam odgovor ali tko god da je, drago mije da me nagovorija. Moram priznati da je tijekom halfa bilo lijepih dionica koja sam trčao s guštom, ali bilo je i patnje, muke, boli ali zato je ulazak u cilj bio još slađi i ponosniji. U cilju me dočekao brat ponosan na mene, a i ja sam bio ponosan na sebe. Ako sam ja uspio istrčati half onda možete i vi, samo se trebate pokrenuti.

Ma da se ne lažemo – trčim da bih mogao jesti,to je najbolji motiv 😉

Ivica

P.S.
zadovoljstvo bi mi bilo trčati u vašoj majici, jer ipak ste me vi najviše pokrenuli.

Start typing and press Enter to search