Doručkovanje prije treninga pokazalo se kao katastrofalna strategija, lošija od trčanja natašte. Na nagovor kolega trkača, isprobao sam energetski gel i preživio.

Tko prati ovaj blog vjerojatno je primjetio da sam iz objave nakon svakog treninga prešao na tjedne osvrtne na pripreme. Razlog za takav potez je vrlo jednostavan.

U ovoj fazi priprema, kada smo svi opremljeni, kada smo prošli sve vremenske (ne)prilike i kada je tjedni raspored treninga zapravo strogo ponavljanje vrlo sličnih kilometraža, nemam stvarno ništa novo s vama podijeliti u npr. ponedjeljak kada smo trčali sedam kilometara.

Uz rizik da zazvučim čak i malo bahato, sedam kilometara sada je samo trening za održavanje nivoa kilometraže, a ne nešto što bi ostavilo trajne posljedice na moju psihu. Kao što je to, recimo, bio subotnji trening, ali o tome malo kasnije.

Kad doručak “trči” brže nego trkač

Ne doručkujem ujutro prije treninga. Da, znam da mnogi to smatraju nevjerojatnim, da netko može ustati, popiti kavu, odraditi wc i ostale higijenštine i praznog želuca otići na trening. Ja ne da želim tako funkcionirati, već jednostavno moram.

Probao sam u ovih 5 mjeseci i Čokolino i cornflakes i voće prije jutarnjeg treninga… Čak sam jednom i omlet pojeo. Što god stavio u želudac, nakon 3 kilometra je ta hrana htjela brzinski put van, a ja sam brojao metre do sljedećeg stajanja ili završetka treninga. Kata-strofa.

Tako sam počeo odlaziti na treninge natašte, no kako su počele dužine shvatio sam da ipak nešto moram unijeti u sebe, jer nakon 15 kilometra rikavam od gladi do te mjere da sam jednom ozbiljno mjerkao onu ćevabdžinicu na Savskom mostu ne bi li na trenutak zastao i mrknuo jedne šiš ćevape tek tol’ko da malo povratim snagu. Dobro da nisam (a nisam jer nisam imao lovu kod sebe) jer bih povratio ćevape, a ne snagu.

Eksperimentiranje s energetskim gelovima

Onda mi je netko od trkača savjetovao da probam energetske gelove koji pomažu jer te napucaju šećerom i daju dovoljno snage, no, navodno postoji i jedan catch.

Znaš, neki trkači slabije podnose te gelove, pa ih zna potjerati na WC.

Dakle divno. Ne vidim ljepši scenarij za Splitski polumaraton nego da nakon prve okrepe tražim prvi mobilni WC.

Najbolje ti je zato, kazaše oni, da jedan isprobaš na nekom kraćem treningu. Pa ako išta bude, blizu si infrastrukturi.

To sam i učinio.

Osim što je taj gel nevjerojatno sladak, ljepljiv i neukusan, moram priznati da nisam imao nikakve tegobe nakon njegove konzumacije. Doslovno ništa. Što se pak tiče njegove učinkovitosti, bio to placebo ili ne, meni se činilo da mi je pomoglo i da sam (subjektivno/objektivno) imao više snage pred kraj treninga.

Kako bilo, past će još jedna proba i ako sve bude okej, siguran da ću ih par komada potrpati u džepove kad krenemo na polumaraton.

E, sad… Subota.

Ugrijalo je. Sa -6°C koliko nas je hladilo na zadnjoj dužini prije dva tjedna, temperatura se popela na čitavih 10 stupnjeva. Sa sunčekom koje je taj dojam čak i malo pojačalo.

Da, znali smo da će biti toplije, ali ipak smo svi bili obučeni bar jedan sloj previše. Sve to skupa rezultiralo je općim pomorom i većina ljudi se zadnjih par od zadanih 17 km vukla po stazi željno iščekujući dolazak na klupice.

Energetski gel nisam ponio jer me još uvijek strah koristiti ga na dužini, ali sljedeće subote ga definitivno uzimam. Na kraju krajeva, imamo Toi-Toi kod klupica pa ako i na 3. kilometru osjetim da bi se mogla dogoditi katastrofa, pričuvni plan mi je na vidiku.

Doslovno.

Čitamo se sljedeći vikend (ako ne i ranije).

Igor