Splitski polumaraton: Ništa kontra Splita!

polumaraton-nista-kontra-splita-naslovna

Skoro pet mjeseci nakon prvih koraka na nasipu, put nas je neplanirano doveo na Splitski polumaraton. Oni s malo boljim pamćenjem sjetit će se da je prvi plan bio Verona koja je zbog operativnih razloga prebačena za Split. Mislim na polumaraton, nisu Veronu nikuda prebacivali. Mi smo, onako pristojno nabrijani od svih tih treninga koje smo strpljivo odrađivali, to jedva i dočekali.

Što reći… Bude čovjek pun dojmova nakon ovako nečega i zapravo ne možeš ni zamisliti kako će sve to na kraju izgledati. Da, imaš neke ideje i varijacije na temu, ali na kraju to sve skupa ispadne potpuno drugačije.

Atmosfera kao na maturalcu

Prva stvar koju nisam planirao jest da ćemo se svi kao ekipa tako dobro družiti i u “normalnim” netrkačkim uvjetima. Zabava je bila na nivou i subota popodne u Splitu je više ličila na maturalac nego na neke trkače koji, ruku na srce, jedni druge skoro pa ni ne poznaju. Pričalo se o svemu samo ne o trčanju. I stvarno je istina da je to pravi način da ljude bolje upoznaš i zbližiš se s ekipom.

Vrijeme je bilo idealno. Desetak stupnjeva i oblačno. Taman toliko da ti je ugodno trčati i da ne moraš na svakoj okrepi tankati pola litre vode u sebe. Od samog starta, koji nas je vodio uzbrdo nekih 5 kilometara bilo je okej. Nije bio nešto pretjerano uzbudljiv krajolik ali trčalo se i krize nije bilo na vidiku. A bilo je brdo.

Kad smo se okrenuli i spustili natrag u grad, krenula je avantura – prvo obilazak ratne luke Lora koju kao običan smrtnik nemate inače prilike vidjeti izbliza, pa počasni krug po Poljudu koji isto tako iz te perspektive nije baš svakodnevno iskustvo. Nakon svega toga prekrasan Marjan koji nas je unatoč podugačkim uzbrdicama oduševio zelenilom i pogledom.

Od kauča do polumaratona

Neću lagati da nije bilo kriza, jer ih je bilo. Pred brdima je uvijek bila borba hodati ili trčati (na kraju smo sve istrčali) a u nekim trenucima činilo se da smo već prešli 30, a ne 17 kilometara jer su noge progresivno postajale sve teže. Ali opet ponavljam – ništa strašno, ništa što ne zaboraviš 10 minuta nakon završetka utrke. Nije bilo grčeva, nije bilo mučnina, nije bilo kratkog daha. Stvarno vjerujem da su nas ove zimske pripreme dobro spremile za ovu utrku. Stariji trkači komentirali su da ovo nije baš najbolja utrka za prvi half, ali ako smo mogli raditi dužine na -7, onda nas ni ovo malo brda nije moglo dotući.

I eto… Ni ne trepneš, nešto se promijenilo! Od couch potatoa postao sam polumaratonac. Osoba koja sada kada se ustane od stola može otići istrčati desetku u kvartu i nakon toga se vratiti za stol raditi, a ne se pet sati oporavljati od napora. Čak i to na stranu, puno toga se promijenilo ove zime. Postao sam odgovorniji po pitanju sportskih aktivnosti, skinuo sam nešto kila i promijenio prehrambene navike.

No, najbitnije od svega, upoznao sam grupu odličnih ljudi i shvatio da osam piva u petak navečer ne mora nužno biti najbolja društvena stvar koja ti se može dogoditi za vikend. Subotnji trening je isto toliko zabavan, a ne uključuje mamurluk sljedeći dan. Uglavnom.

Bok, ja sam Igor i ovisnik sam o – trčanju!

I što dalje? Trčanje, naravno. Nisam još spreman za maratonske pripreme, pa ću se držati jogerske grupe u svojoj školici i održavati formu za polumaratone i desetke koje su taman krenule. Hoću li napredovati, nazadovati, trčati više sam ili ostati u školi. Nemam pojma.

Znam samo dvije stvari – odluka da se pripremim za polumaraton bila je jedna od boljih koje sam ikada donio i znam da sigurno neću prestati trčati. Koliko god na početku sve to skupa bio napor i nešto što teško uklapaš u svakodnevne obaveze, vremenom postane nešto bez čega ne možeš. Da, kao droga. Zdrava, besplatna droga na koju se jednom navučeš i teže skidaš nego sa nekih žešćih kemija. I nije me sram priznati pred svima:

Dobar dan. Ja sam Igor i ja sam ovisnik o trčanju.

Bravo Igore! *pljesak*

Svima vama koji još uvijek niste sigurni bi li se upustili u bavljenje ovim zahtjevnim i prekrasnim sportom mogu poručiti samo jedno – dajte mu priliku. Napravite jedan ili dva grupna treninga. Još bolje mjesec dana da vam se stigne zavući pod kožu. Ništa loše vam se neće dogoditi – u najgorem slučaju odustat ćete i shvatiti da to nije za vas, a u najboljem ćete za pola godine, kao i mi jučer, crveni i sretni utrčavati preko finišerske linije nekog polumaratona.

I to bi, dragi moj čitatelju, bilo to. Netrkač više nisam i ovaj dnevnik završava ovim zapisom. Nadam se da je nekoga motivirao ili mu odgovorio na pitanja koja su ga zanimala iz početno trkačkog svijeta i da sam bar malo u nekima probudio inat da se pokrene s kauča. Ma, uostalom, i da sam svim ovim tekstovima pokrenuo samo jednu jedinu osobu, i dalje smatram da se cijeli ovaj dnevnik isplatio.

Do neke druge prilike i nekog drugog dnevnika, (bivši) netrkač se odjavljuje.

Pusa, bok!

Igor

Start typing and press Enter to search