Grah mi je pao da 15. trening glede jučerašnjih obaveza odradim solo.
Iskreno, čitavu sam jučer večer kontao kako da si organiziram odradu zadanih 8+2 minute puta četiri ponavljanja što prije jer sam znao da ako ću previše o tome razmišljati i odugovlačiti, dočekat ću vikend trening bez te odrade. Odluka je pala da se danas dignem ranije, obučem prikladnu opremu i odradim zadane minute kruženjem po kvartu.
Tako i bi.
Jutro je bilo… onako… friško. Obukao sam se relativno prikladno (možda čak i malo pretoplo) i već oko šest sati zaputio se gradskim ulicama ne bi li po prvi puta u životu odradio samostalni trkački trening. U svrhu reguliranja tempa poslužila mi je jedna mobilna aplikacija, no samo držanje istog pokazalo se kao oveći izazov – krenuo sam ko sivonja, pola minute brže po kilometru nego što trebam i onda se malo po malo usporavao da bi na kraju većinu treninga ipak odradio u tempu kojim mi trči grupa.
Što se tiče težine, nije bilo teško – naspram onih 12 minuta u komadu koje smo imali u ponedjeljak, ovih 8 minuta čini se kao nagrada. Ali osjećaj trčanja po totalno praznim ulicama sa slušalicama u ušima bio je jedan… pa onako… poseban doživljaj 🙂
Čitao sam i slušao o tome da ljudi otkriju neki svoj zen kad krenu sami trenirati… kada si sami određuju rutu trčanja, brzinu, kada uživaju u krajoliku pored kojeg prolaze (pa makar taj krajolik bio zapuštena osnovna škola i davno zatvorena videoteka), ali nisam imao dojam da je to toliko dobro – zavoj, početak super pjesme, prelazak ceste, refren, pjevušenje, začuđen pogled bakice pored koje sam prošao… nešto novo i totalno dobro.
Okej, red je da malo olabavim entuzijazam jer ovo je bilo 40 minuta trčkaranja a ne ultramaraton, ali koncept mi se jako dopao.
Za sada ću se držati grupe jer, na kraju krajeva, to je ono što mi daje motivaciju da se tri puta tjedno uputim na trening, ali ako sve prođe kako treba mogla bi mi ovo postati redovna zanimacija u rane jutarnje sate.
Sve dok me gore spomenuta bakica ne prijavi dežurnoj psihijatrijskoj klinici, pa me pred stanom dočekaju dva kršna momka u kutama s košuljom koja se kopča na leđima.
- Pođite s nama gospodine… tamo gdje vas vozimo moći ćete trčati i pjevušiti do mile volje…
Čitamo se u Subotu!