…kad imaš s nekim otić’ na pivo.
Tako pjeva naš poznati bend iz Gajnica, a ja kažem da nije sivo kad ti fizioterapeut kaže da ipak ima nade za tebe.
Znam da nije neka fora raditi mega dramu od (obične) ozljede koja, na kraju krajeva, ne ostavlja nikakve posljedice niti uzrokuje neke posebne tegobe (that is, ako staneš s trčanjem)… ali ipak sam imao grč u želucu kada sam jučer ujutro išao čekirati stanje svog bolnog koljena. ITB je bila ozljeda koju sam si sam dijagnosticirao (znate kako liječnici i općenito medicinari vole kad im dođete sa svojom dijagnozom koju ste iskopali na internetu), i zapravo sam očekivao potvrdu iste kada me fizioterapeut (u daljnjem tekstu – Darko) počeo prepipavati.
Kada je počelo, kako boli, kako je ujutro, kako navečer, jel mogu napraviti ovo ili ono… uredno sam odgovarao na Darkova pitanja i ujedno pokušavao što slikovitije opisati svoje tegobe. Naime, kako mi je objasnio, tetiva koju sam unaprijed okrivio za svoje patnje pruža se od kuka prema koljenu i najčešće na tom mjestu dolazi do upale usred a) treniranja u neadekvatnoj obući b) pretreniranja c) krivog trčanja d) razno. U mojem slučaju bilo bi d) jer očito za ništa od ovog prije nisam imao vremena. Loša vijest je ta da je u pitanju ITB, a dobra da ozljeda tj. upala nije jaka i da je preskakanje dva treninga bila dobra ideja. Nakon svega, Darko me savjetovao da probam odraditi današnji trening (u novim tenisicama, neću sada reklamirati marku), polako i ako osjetim da se bol pojačava da jednostavno stanem.
Guess what… hura! Nije boljelo. Čak ni sada, par sati nakon treninga, ne osjećam gotovo ništa (ni ruke, ni noge, ni nos, ni uši… ništa!)
Jesam li imao sreće da se nisam dovoljno udesio? Jesu li bile krive tenisice? Imam li faljingave ligamente, pa je bilo pitanje vremena kada će se tu nešto pojaviti? Ili je možda nešto pod d)? Nemam pojma.
Ali naučio sam lekciju koju sada dijelim s vama – krene li vas nešto boljeti za vrijeme treninga, napravite pauzu… odmorite… i ako ne prestaje, odite kod ortopeda ili fizioterapeuta po mišljenje. U najgorem slučaju preskočit ćete neke treninge i brzo sanirati ozljedu. A u najgorem, pretvoriti ju u kroničnu i onda ju godinama vući za sobom.
Čuo sam ljude kako pričaju da se u naletu očaja, čak i vračeve posjećivali ne bi li ih izliječili od upale ahilove tetive, petnog trna i ostalih trkačkih boleština. I drago mi je da nisam morao posezati za tim sredstvima.
Naime, meni na sramotu, ne poznajem niti jednog jedinog vrača…
P.S.
Znam da od početka teksta ovo pjevušite u glavi, pa eto… pjevušite uz muzičku podlogu 🙂