Srijeda je bio stresan dan… prvo neki sastanci, pa privatne obaveze i onda na kraju hrpa posla koju je trebalo nadoknaditi. I dobro, što sad, radni dan ko radni dan, ali problem se pojavio kada sam u 16h shvatio da od doručka nisam jeo ama baš ništa, a trening je za koji sat.
Taman u to vrijeme zove me prijatelj i kaže da je našao novo mjesta sa apsolutno najboljim ćevapima u gradu. Evo tu, u kvartu, nije daleko. Logika je govorila jedno, a želudac drugo… i nije trebalo dugo da pristanem na ponudu i napravim kompromis sa samim sobom – uzet ću malu porciju, pojesti par komada i ostalo spakirati za doma. Eto, tek toliko da ne idem totalno praznog želuca na trening. Izlazio sam iz ureda ponosan na svoj plan i samokontrolu koju ću uskoro za ručkom demonstrirati.
Ili, točnije, koju sam namjeravao demonstrirati.
Ćevapi su bili dobri kao duša. Luk je bio divan. Ajvar je bio za prste polizati i u 17:30 sjedio sam u ćevabdžinici, ogromnog trbuha i još veće grižnje savjesti. Samo ustajanje od stola bio je izazov, a danas je na rasporedu 25 minuta trčanja u komadu. Pa kako, jebemu?
Kolega koji me doveo na ručak skromno je podijelio sa mnom da sada ide doma na kauč malo odmoriti (jer se nakon ovako fine klope čovjek mora odmoriti) i zaželio mi sreću na treningu. Trebala mi je više nego ikad.
Dakle, kao što rekoh, plan je bio 25 minuta trčanja bez pauze.
Prve tri minute sam mislio da bi sve moglo završiti okej. Nakon pet minuta javio mi se luk koji je ustanovio da mu malo smeta to drmusanje. Nakon osam minuta i ćevapi su se pridružili luku i svi zajedno su se čudom čudili što ja sad to radim. Osjećao sam se kao da sam pojeo ogromnu kamenčinu, komad po komad, koja se u mojem probavnom traktu ponovno povezala u jednu cjelinu i sada mi daje ritam svakim novim korakom. Ukratko – grozno. Oblijevao me hladan znoj i pred kraj treninga prokleo sam i ćevape i sebe koji sam se dao na njih nagovoriti… prokleo sam i školu trčanja i polumaraton i Trumpa i cijeli svijet jer je zadnje mjesto na kojem sam sada trebao biti savski nasip… sve je bio kao usporeni film, a minute su trajale čitavu vječnost.
Klupice su došle kao spas. Neukom oku koje me tada pogledalo učinilo se da se rastežem, ali istina je bila da sam se samo naslonio na to drvo i pokušavao ponovno vitalne funkcije dovesti u normalu – inače završavam trening zadovoljan jer sam ga istrčao, a sada sam ga završio sretan jer sam preživio.
Ne da zadnji puta ovako kasno jedem pred trening, nego sam sebi dajem časnu pionirsku da na dane treninga, u bilo koje doba dana neću pojesti više od 30% onoga što bi realno mogao.
Kreten bio, kreten ostao. Ali dobro, tu smo svi da učimo i svaki trening je nova lekcija.
A ja sam ovu položio s odličnim.