Razmišljao sam što sve možete napraviti u 30 minuta:
- odgledati TV Dnevnik (bez vremenske prognoze)
- početi gledati tv seriju “Novine” i odustati prije nego završi
- naručiti i dobiti pizzu iz lokalne pizzerije (kada nije gužva)
- stići tramvajem od remize do kvatrića (kad nije gužva)
- priuštiti nezaboravne trenutke svojoj boljoj polovici (ako ima sreće)
- skuhati 3 jaja za redom
- pročitati četrdesetak stranica Harry Pottera ili dvije stranice Ustava republike Hrvatske (sa razumijevanjem)
- odrijemati popodne nakon ručka prije nego vas mama nazove da pita spavate li
- čekati na trgu dok ne shvatite da onaj koga čekate zapravo neće ni doći
- pojesti kokice i popiti kolu dok čekate da prođu reklame i počne film u kinu
- staviti dva posta i 3 slike svoje mačke na fejs
- objaviti 3 twita
- ležati na kauču i kontemplirati o smislu života dok se u pozadini vrti KrimTim 2
A možete i trčati.
30 minuta
I to bez stajanja jer…
Kao što sam i najavio, danas smo pola sata svojih života po prvi puta proveli trčeći – Hop, trčanje, hop.
Naravno, tih 1800 sekundi dobro je poslužilo za razmišljanje, a i upoznavanje južne strane nasipa koji smo tako rijetko vidjeli.
Sljedeći tjedan kreću kilometri i ozbiljno bildanje dužine za polumaraton. Napeti smo i spremni kao partizani 1943… toliko smo nabrijani da bi Igman sada pretrčali a ne promarširali. Euforija na najjače. A nikakvih droga, samo endorfini. Majkemi.
Dragi slučajni čitaču, ako misliš da je ovo nepovezani i besmisleni tekst, niti ne znaš što te čeka. Sada kreće zabava.
Totalna sreća!
Čitamo se u utorak!