Moglo bi se svašta reći za vremenske (ne)prilike kroz koje smo prolazili za vrijeme ovih priprema, ali jedno je sigurno. Ozbiljne meteorološke nedaće zapravo su nas vrlo zahvalno zaobilazile.

To se osobito odnosi na subote kad su se dužine treninga penjale (i još se penju) do nama neslućenih visina.

Tako je bilo i ove subote. Umjesto sibirskog, dočekalo nas je polutropsko jutro, s lagano snježno pokrivenim nasipom i zubatim suncem koje nas je već nakon 2 kilometra tjeralo na skidanje viška odjeće (koju smo svi imali).

Nije bilo vjetra, temperatura je bila oko nule, nasip poluprazan i 6 laganih kilometara na rasporedu. Sve je upućivalo na to da je pred nama ugodan, čavrljajući trening koji ćemo odraditi u dahu.

Trčanje po snijegu ostavlja bez daha. Doslovno.

Nasip je, kao što sam spomenuo, bio pokriven utabanim snijegom. Slučajnom prolazniku koji na njemu ne trči nego šeta psa, učinio bi se kao idealna podloga za hodanje. No, nama koji smo po njemu trčali već je na pola puta do Hendrixa bilo jasno da će ovo biti malo drugačiji trening.

Ne bi živ čovjek povjerovao koliko trčanje po neravnom i snijegu može utjecati na zamor nogu i tijela općenito. Svi smo već na pola treninga bili zadihani i poprilično angažirani da pazimo gdje stajemo, kako ćemo se odraziti, doskočiti i preživjeti sljedeći kilometar.

Veselo smo dočekali kraj treninga i shvatili da je ovo bilo otprilike duplo teže nego 15 kilometara koje smo trčali prošli tjedan. Bez pretjerivanja.

Možda bi tenisice s boljim gripom bile primjerenije za tu podlogu od ovih cestovnih koje svi nosimo. Možda bi trebali više odrađivati suhe treninge da budemo spremniji na mikro pomake koji se događaju kad trčiš po neravnoj podlozi. Puno nekih what if situacija.

Al’ ajd’, kažu da će se ovaj tjedan to sve otopiti. Ako bude kao na prognozi (a nikad nije) sljedeću subotu trebali bi dočekati u primjerenijim uvjetima.

Ako bude kao danas, bit će žrtava već na prvoj okrepi na Jarunu.

Čitamo se!

Igor