Strpljivim pristupom može se čovjeku približiti koncept ljeta i zime. Da mu bude jasnije zašto je u siječnju hladno pa mora oblačiti deblju jaknu. Tako je otprilike bilo i jučer prije treninga. Te hladno, te smrznuto, te kako ćemo.

Super mi je ekipa koja se u siječnju redovito čudi kako je vani hladno.

E, izađem danas van, kad ono -5°C. Pa ja ne znam što je to!

Ja znam. Godišnje doba koje je u narodu vrlo samoobjašnjivo nazvano – zima. Da se sutra ujutro probudim i vani me dočeka +30°C, moram priznati da bi se neugodno iznenadio. No minusi usred zime nisu neko veliko iznenađenje.

Onda ljudima malo objasniš kako je Zemljina os malo nagnuta, pa se Zemlja vrti oko Sunca, pa je pola godine jedna polutka bliže Suncu, a pola druga i tako dobijamo godišnja doba kada je toplije ili hladnije. Uglavnom, strpljivim pristupom lako se može čovjeku približiti koncept ljeta i zime pa mu bude jasnije zašto u prvom mjesecu mora oblačiti deblju jaknu.

Tako je otprilike bilo i jučer prije treninga. Te hladno, te smrznuto, te kako ćemo, a svi zabundani do nosa. I onda krenemo i za par kilometara svi polako razmišljaju kako skinuti koji sloj odjeće sa sebe.

Ali glavno da se pola sata prije treninga prepričavalo koliko je kome bila temperatura na ekranu u autu kada su dolazili na trening.

Kako ćemo mi to danas odraditi? KAKO?

Osobno me nije pretjerano brinula temperatura jer sam se prikladno obukao, koliko su me brinule druge dvije stvari – kako će moja stopala izdržati dugački trening u novim tenisicama i kako ću ja izdržati dugački trening općenito.

17 kilometara u novim tenisicama

Jučer smo za dva kilometra podebljali subotnju kilometražu i trebalo je otpeglati čitavih 17 kilometara. To vam je, ako odradite brzinsku računicu, skoro pa ništavnih 4 kilometra manje od ciljane polumaratonske kilometraže. I to su, iz mojih (novih) tenisica, već ozbiljni kilometri.

Krenuli smo cestom prema Jarunu (nasip je ovih dana neupotrebljiv za bilo kakav ozbiljniji trening) i lagano trčkarali Prisavljem do Savske, pa na Savski most, pa kroz pothodnik i onda Jarunskom ulicom do ulaza u Jarun gdje nas je čekala okrepa.

Tu smo već bili na nekih 4 i pol kilometra i jasno je bilo da ćemo većinu današnje kilometraže odraditi na Jarunu. Jedan krug. Plus još malo dodatka.

Oprez, sklisko!

Taj dodatak u vidu Otoka hrvatske mladeži na kraju se pokazao kao najveći izazov. Dok smo do tamo i od tamo trčali po relativno čistom asfaltu, ta 2 kilometra po Otoku bilo je spašavanje žive glave.

Led vamo, snijeg tamo. Pa ti uleti sklizaona koju uopće nisi skužio, pa malo cik-cak… Sve u svemu, kada smo ponovno došli na asfalt osjećali smo se kao da smo odradili 10 kilometara na tom dijelu, a ne mizerna 2 km.

Nakon toga smo se vratili opet na ulaz/izlaz s Jaruna, malo se okrepili čajem (jer je zima, to smo naučili, jel…) i krenuli natrag prema klubu.

Uz standardno zaobilaženje zaleđenih dijelova nogostupa, svi smo u paketu došli natrag i stali točno kada je Garmin pokazao 17 km. Pomalo nestvarno nam se svima učinila ta kilometraža i činjenica koji smo put prešli.

Potpuno je drugačiji osjećaj je kada trčiš krugove po nasipu i nemaš osjećaj koliku si udaljenost prešao nego ovaj kada znaš da si došao iz Trnja do Jaruna, tamo odradio prošireni krug i vratio se natrag. Skoro da pomisliš kako bi mogao prodati auto i sve dnevne obaveze preko tjedna obavljati trčeći.

Nisam dobio žulj i nisam dobio muskulfiber. Osim malo usporenog hoda i ponašanja općenito jučer popodne, nisam fasovao nikakve posljedice ovih totalno nenormalnih 17 kilometara koje smo junački odradili.

Još mjesec dana do Splita i dvije dužine.

Nevjerojatno se čini da smo samo 4 mjeseca ranije sjedili u klubu i kontali kako ćemo taj dan odraditi planiranih 10 minuta trčanja u komadu. Ono, pa tko to može?

Svatko.

Čitamo se!

Igor