Kako je sve počelo? Sprovodom od tete. Na taj tužan dan nakon sprovoda, krenula sam doma sa Mirogoja pješice, hodala sam izgubljeno ulicama kad odjednom ogromna, krvoločna “kerčina” (pas) istrči iz dvorišta i odjednom me ničim izazvan ugrize za nogu. Pokušala sam trčati ali on je bio brži. Pogledala sam nogu iz koje je curila krv i trčala sam do hitne. Tamo mi je doktor nakon tretmana u šali rekao da počnem trčati kako bih bila brža od “kera”, da mi se to ne bi više dogodilo. Iz šale sam isla kupiti tenisice i nisam znala što dalje, gdje da trčim, s kime da trčim, kako početi. Nakon nekoliko dana dok sam išla na posao, pored mene je prohujala grupa lijepo obucenih trkača, saznala sam da je to Zagreb Nike Run Club i pojavila sam se tada na njihovom idućem treningu, i ja postala trkač…
Sami počeci su se meni svidjeli i nisu mi bili naporni, čak štoviše kilometri su se redali, dok su drugi bili impresionirani mojim rezultatima. Prva ozbiljna utka bila je zagrebački noćni cener. Medalju koju sam tada dobila bila je motiv za dalje. Kolegica “baba” iz kluba mi je predložila da idem s njima na polumaraton u Berlin. To je bio moj prvi polumaraton.. U pripremama za Berlin sam trčala 4 puta tjedno, kiša, snijeg, led, ništa me nije spriječilo. Na startu polumaratona u Berlinu je bilo 30000 trkača, među kojima i ja koja sam do neki dan bježala od “kera”. Dakle bio je to moj prvi polumaraton istrčan do kraja sa dobrim rezultatom od 2 h i medaljom.
Nakon toga su sljedile utrke za utkama. Mogu samo zahvaliti “keru” i doktoru. Nadam se da ću u vašoj majici trčati jedan od svijetskih maratona.
Snježana