Subota predvečer, izlazim iz kuće. Vidim dah kako mi izlazi iz usta zbog hladnoće. Hodam prema stazi razmišljajući o svome današnjem cilju. „Eye of the tiger“ uništava svaku moju nesigurnost. Jedan pogled u daljinu i možemo krenuti.
Prvi kilometar teče glatko, nema nikakvih problema. Puno je kilometara na Klaki već otrčano. Prolazi tako drugi, zatim i treći kilometar. Staza je mračna, samo ulične svjetiljke osvjetljuju put. Glazba me motivira za nastavak. Misli mi govore da moram dati više od sebe, da moram pobijediti sebe. Ulazim u peti kilometar koji je inače moja psihološka granica. Najčešće je to dionica koju trčim, ali došlo je vrijeme za korak više. Nastavljam dalje. Više ne razmišljam o umoru iako je prisutan, nego o tome da želim i moram nastaviti dalje. Pitam se što ovo meni treba, što ovime dokazujem, kome? Mogu doma ležati i gledati TV, a ja biram „patnju“. Unatoč ovim mislima shvatila sam da i dalje trčim. Da moje noge nisu odustale kao što je to glava pokušala učiniti, zaboravljam na vrijeme na kilometre, znam samo da trčim, ali ne znam što me vodi. Čudan je osjećaj biti na devetom kilometru. Nikad nisam toliko trčala. Ne vjerujem da me samo tisuću metara dijeli od dostignuća današnjeg cilja. Uspjela sam! Deset kilometara je iza mene.
Mnogi misle da se uspjeh gradi preko noći, u tome griješe. Uspjeh se gradi kada svi spavaju, nitko ne vidi vaš trud i zalaganje, vaše treninge. Oni vide samo krajnji rezultat.
Sada znam što me vodilo do kraja, ovaj osjećaj zadovoljstva i ispunjenosti.
Ilijana Kušter