Da mi je netko rekao da ću toliko se zaljubiti u trčanje i sport prije 2 godine bi mu rekla da je lud. Krenulo je neplanirano, kao moram skinuti koje kilu, negdje se ispuhati.
I išlo je, malo po malo, kilometar po kilometar, skoro svaki dan. U trenutku kad je sve bilo palo u vodu, trčanje je bilo to gdje sam nalazila svoj mir i nakon čega bi bila dobro. Čak ni tada nisam mislila, nit mi je na kraj pameti bio polumaraton.
Kako je vrijeme prolazilo i kako su se stvari počele slagati pozitivno, trčanje je predstavljalo veliko zadovoljstvo. Znala sam koliko su mi značili tih sat-dva dnevno, znala sam da su se pretvorili u takvu naviku, strast… u nešto što ni meni niti ikome nije bilo jasno. Jer JA da otkažem kavu ili izlazak jer moram na trening, jer moram na trčanje da ne bih slučajno poremetila svoj raspored. Neshvatljivo.
Vrijeme je prolazilo i postajala sam sve bolja i naravno da sam se odlučila za polumaraton. Nikom nisam niti spominjala jer iz mjesta iz kojeg dolazim nisi normalan ako se baviš sportom tako da spadam medju onih 2% nenormalnih, i k tome nije nogomet već trčanje… Pitanja kakvog to ima smisla i zašto trčim… dan danas ako nisi probao ne možeš to shvatit.
Znači polumaraton, hmm… Zagrebački polumaraton u 10. mjesecu 2015. je bio plan. Trenirala sam ja i mogla istrčati, ali taj dan kad je došao usudila sam se samo pokupiti startni paket i odustala. Tražila sam opravdanje u lošem vremenu, kiša je, hladno i slično… Ali iskreno, prepala sam se da ja to neću moći. Već sutra mi je žao bilo i novi cilj je bio Splitski polumaraton 2016. Znači još pola godine sam imala za pripremiti se.
U tih pola godine sam otkrila čari trčanja po kiši, snijegu (02.01.2016. pamtim kao najljepše trčanje na Savskom nasipu ikad). Trčanje dok pljušti kiša mi odjednom nije predstavljalo problem, i uživala sam, stvarno jesam.
U nekoliko navrata mi je kroz glavu prošlo da sam prije cca 2 godine ja bila ta koja je začuđeno promatrala iz auta, tramvaja sve te meni tada `nenormalne ljude` dok trče po kiši ,hladnoći i slično, a sada sam ja bila ta koju netko drugi promatra i misli isto tako.
I došao je taj dan, moj prvi polumaraton…Strah je bio isti, nervoza i trema i svašta još nešto što riječima se ne može opisati. Ali uspjela sam, sa super vremenom 1:53:16. Taj ponos i osjećaj prolaska kroz cilj je neopisiv. I ne mislim prestati, nikako, samo trenirati još više. Nemam još kompletno podršku i ne shvaćaju svi čemu sve to, ali ja sam sretna i ispunjena. Koliko energije se krije u svima nama, treba se samo pokrenuti. Stoga dok ne nagovorim nekoga da mi krene praviti društvo me and my iPhone best friends ;).
Imam u planu neke stvari,ali cilj za 2016.-tu već imam, to je diploma. Za 2017.-u se nadam da ću uspjeti postati Ironwoman, zašto želim i kako ću uspjeti ne znam. Znam samo da ću dati sve od sebe.

I da, želim na proljeće ne špicu na kavu sa ovom majicom;)

P.

P.S. …Da ne zaboravim, upravo sam na vašoj stranici dobila i startninu za ST polumaraton. Hvala još jednom,istrčan je 🙂