Rijetko koji sport (ako ikoji) ima takvu stigmu kao trčanje – onoga trena kada nekom kažete da ste počeli trčati, slijedi čitav rafal pitanja:

  • Zašto baš to? To je dosadno!
  • Ubit ćeš si koljena!
  • Užas, naporno i bezlično.

i tako dalje…

I zapravo rijetko se nađe netko da vas potapša po ramenu i kaže – bravo, čestitam. Uglavnom se sve svodi na išćuđavanje zašto baš trčanje.

A zašto ne? Po čemu je trčanje “dosadnije” od npr. vježbanja u teretani? Po čemu je, recimo, dizanje utega na benchu i onda prelazak na leg press zanimljiviji i interesantniji? Možda zato što za vrijeme navedenih radnji možete uživati u toplom / klimatiziranom prostoru gledajući sjednicu Sabora na 60 inchnom televizoru? Mislim da nije. Okej, sad će se mnogi ustati u obranu “svog sporta” i reći – tenis / nogomet / rugby je interesantan, nije monoton i ima neki konkretni cilj.

Ajmo onda raščlaniti neke zablude u vezi trčanja vs. “zanimljivih sportova” pa da vidimo gdje stojimo.

Trčanje je dosadno i nema cilj

O, ima. Itekako. Hoćete li da cilj bude u obliku gubljenja kila, zategnutih nogu ili, konkretnije, prelaska (polu)maratonske linije, cilj uvijek postoji. Samo ga trebate odabrati. To što se u trčanju ne igra na dva mala, ne znači da nema početak i kraj.

Trčanje je uvijek jedno te isto

Krivo. Trčanje je uvijek nešto drugo. Većina ljudi svaki dan provodi osam sati na poslu ponavljajući jedne te iste radnje i trčanje je zapravo jedini trenutak kada vaš mozak može biti gdje god želite. Ako vam je protuargument taj da je trčanje serija jednoličnih pokreta dizanja i spuštanja noge, prisjetite se da je jedenje serija jednoličnih poteza dizanja i spuštanja viljuške i žlice… a nitko se protiv toga ne buni kada sjedne za stol jesti ručak ili večeru.

Trčanje je opasno

Je. Ako trčite npr. kroz minsko polje, to može biti jako loše za vaše zdravlje. Pravilnim treninzima i redovitim istezanjem, trčanje će biti neusporedivo sigurniji sport od npr. nogometa gdje u svakoj utakmici ovisite o tome je li protivnički igrač koji je krenuo na vas imao loš dan i kakav niski start će napraviti (ili susret bilo kakve vrste). Legende o tome da trčanje uništava koljena lagano prelaze u domenu tvrdnje da cijepljenje uzrokuje autizam – bez obzira što za to ne postoje nikakvi dokazi, kad jednom nešto uđe u legendu, teško iz nje izlazi. Trčanje nije opasno. Ali netrčanje može biti.

Trčanje nije timski sport, mene više zanimaju sportovi gdje ima ekipe

Ma ima u trčanju ekipe. Dapače. Trkači su poznati po svojoj sklonosti druženju, putovanjima, tulumima i općenito razuzdanom načinu života (u zakonskim okvirima). Ako vam je dosadno trčati samom, priključite se nekom klubu i trenirajte s njima… u tom slučaju ćete čak i za vrijeme treninga imati s kime pričati.

Trčanje je teško

Ako vi tako postavite stvari – može biti. Jako teško. Ali ako se trčanjem želite baviti rekreativno, zbog održavanja forme, trčanje može biti lakše od ispunjenja porezne prijave. Lagani tempo, ekipa, slušalice u ušima ako vam se taj dan ne priča… samo vi, svjež zrak i milijun ideja u glavi koje nikako da dođu na red uz svakodnevne obaveze… kako to može biti teško? S druge strane, ako vam je baš napeto čekati u redu za bućice jer lokalni snagator ispred vas u teretani odrađuje osamnaestu seriju vježbi za tricepse – tko smo mi da vas u tome spriječimo? 🙂