U prethodnom postu naglasio sam kako početak trkačkih priprema obavezno nosi i neki osjećaj pripadnosti toj specifičnoj zajednici. Zato nije ni čudo da sam u nedjelju s nestrpljenjem pratio napredak naših trkačkica na svjetskom prvenstvu u trčanju na 100 kilometara u španjolskom Los Alcazaresu.

Tamo su boje naše zemlje branile tri trkačice – Veronika Jurišić, Nikolina Šustić i Antonija Orlić. Redoslijed je proizvoljan i nema veze s pojedinačnim plasmanom. Njih tri su nam uspjele nam donijeti jedno pojedinačno i jedno ekipno srebro.

Ja se na ovom blogu već mjesecima hvalim svojim “napretkom” i time kako sam pretrčao 20 minuta u komadu, pa 30. Nemojte me krivo shvatiti, gledano relativno na moj trkački neživot prije, to stvarno i jest napredak. Ali gledano kroz prizmu ove tri žene koje su trčale udaljenost do Karlovca i natrag (plus još malo), čovjek ne može osjetiti ništa drugo osim divljenja.

Polumaraton, maraton, ultramaraton

I razmišljam si ja tako, mogu i ja to! Idem sad polako na polumaraton, pa za godinu na maraton i tu sam već na pola puta. Onda još koja godinica i jedno 30 kila manje i eto mene na prvenstvu na 100 kilometara. Ultramaraton! Kažu da dugoprugaši sazrijevaju u srednjoj dobi, dakle imam i tu kvalifikacije.

I onda me odjednom ošine k’o grom iz vedra neba! O čemu, dovraga, razmišljati tih 10 ili 11 sati koliko bi mi u najboljem slučaju trebalo za tu udaljenost? Mislim, na redovnim treninzima koji traju 40-ak minuta mi već pred kraj ponestane materijala za mentalnu gimnastiku pa počnem brojati stupiće i klupice po nasipu. Provesti toliko vremena, boreći se sam sa sobom i pokušavajući u glavi držati kakav-takav red, čini mi se nemoguća misija.

Sve što traje duže od tri sata čovjeku dosadi. Čak i gledanje napetog i jako popularnog domaćeg reality showa “Farma”.

Zato im se iskreno divim.

Moje mentalne pripreme za istrčavanje 100 kilometara krenule su već jučer, kad smo imali prvi (polu)intervalni trening s izmjenama uobičajenog tempa i ubrzavanja. Za to vrijeme razmišljao sam o čemu ću sve razmišljati kad krenem u ovu ultramaratonsku avanturu i uspio sam napraviti plan za prvih 50 minuta. Još samo da ispunim preostalih desetak sati i to je to.

Cure, kapa do poda! Ako je netko motivacija nama koji tek krećemo s trčanjem, onda ste to vi.

Do subote!

Igor

Foto: Zoran Kos/3sporta