Znate onu trkačku mantru da su zime puno bolje za treniranje jer su temperature niske, lakše je disati, nema prašine, komaraca? Zima je super, pričaju dalje ti ljudi, i zimi se čovjek stvarno može lijepo pripremiti za proljeće i sezonu utrka.
Ako padne malo snijega nije to nekakav problem. Okej, hladnoća, snijeg, suhi zrak. Ali zašto, pobogu, nitko ne spominje led?
Jučer sam izašao pred zgradu, krenuo trčati skroz lagano kako spada i nakon 30 metara naletio na prvi led. Hrabro sam mu se othrvao i skoro dobio pljesak susjeda za kvalitetno odrađenu figuru. Rekoh, ovo neće biti dobro.
Ak’ se treba dogoditi ozljeda, nek’ bude trkačka, ne padačka!
Svoju uobičajenu rutu koja se proteže uglavnom nogostupima trebalo je u realnom vremenu zamijeniti nečim adekvatnijim i manje pogubnim. Sjetih se tada jednog parka u blizini i šljunčanog puta koji se proteže kroz njega i zaključih da bi to moglo biti to. Samo, trebalo je do tamo i doći.
Nastavio sam trčati gracioznošću žirafe u bijegu od predatora, nabadajući svaki korak i tražeći mjesto koje se ne reflektira sumnjivo u svjetlu ulične rasvjete.
Dok sam se tako kretao (namjerno ne pišem “trčao” jer je to ličilo na sve samo ne na trčanje) kontao sam koja bi sada bila pegula da se negdje složim i potrgam. Onak’, trkački put prema polumaratonu zaustavljen zbog ozljede. A koje? Slomljena ruka/šaka. Totalno loše.
Došepesao sam do parka i tamo po (lagano zaleđenom) šljunku odradio trening do kraja. Razmišljao sam da se natrag kući vratim trčeći. Ako sam se mogao vući po centru onako znojan nakon germknedle, mogu i sada prehodati taj kilometar do doma. Ako se i treba dogoditi neka ozljeda neka bude trkačka. Ne padačka.
Za kraj poruka svima koji dijelite savjete po zimi. Ubacite i pokoji savjet za trčanje po poledici. Samo nemojte napisati da u slučaju poledice ostanemo doma i preskočimo trening.
Tako me nisu učili.
Čitamo se sutra!
Igor