Dakle,
Volim ja motivacijske priče, nije da ih ne volim, nego… 95% priča počne s rečenicom «nisam se par godina bavio/bavila sportom pa sam se odlučio/odlučila vratiti..». Lijepo je to, nemam što prigovoriti, no malo je onih koji krenu od nule. Pogotovo kad su prevalili četrdesetu. A jedino čega se ja sjećam vezano uz trčanje je obavezna «pošteda» na tjelesnom kad god je to bilo na repertoaru. Mrzila sam trčanje.
Kao pasionirani čitatelj posudila sam Murakamija, «trkačka biblija», uz dužno poštovanje, ja sam nakon tog romana zamalo odustala i od čitanja i od pisanja, a i od trčanja. Njegovo lagodno «svako jutro deset kilometara kad mi je loš dan..», mislim, dajte me nemojte.
No ipak mi nešto nije dalo mira…
U mom mjestu nema škole trčanja. Velika većina stanovnika vjeruje da netko trči samo ako je kriv ili mu nisu sve na broju. A ja sam se prošlo ljeto zainatila. I sad kao u svakoj motivacijskoj priči «za tri mjeseca otrčala sam takvu dionicu…», e pa malo morgen. Moj domet je bio 200 metara. Znam da je smiješno, samo meni nije bilo. Onda sam instalirala aplikaciju, pa to svi imaju. I shvatila da početnik i «početnik» nije jedno te isto.
U početku sam čak noću trčala bosa po nogometnom igralištu (ne mogu to nazvati stadionom iako bih drage volje), samo da skužim pravilno kretanje. Disanje nisam savladala. Aplikacija mi je nudila devet tjedana od početnika do prvih 5 kilometara. Ne znam koga oni zafrkavaju, ali ja ni nakon mjesec dana nisam uspjela pretrčati više od 400 metara bez nagona za povr…znate na što mislim. Onda sam odustala od aplikacije i krenula po svom. Ja najpametnija. Metar po metar, pa hodam, pa opet. Slušam glazbu. Profesionalna deformacija je kriva za to što točno znam trajanje svake pjesme što je apsolutno demotivirajuće. Sjećam se jedne večeri, hodala sam i razmišljam «pretrčat ću cijelu iduću pjesmu». I krene Džuli! Danijele Popoviću, to! Eurovozijska pjesma ne smije trajati dulje od tri minute. To mogu! Jel itko primijetio da refren traje najmanje pola sata kad trčiš? Užas. Zamalo me duša napustila na zadnjem vapaju za Džuli.
Prođe nekoliko mjeseci, a napretka nigdje. No ja ne odustajem. Trčala sam i po snijegu ponavljajući si kako ću si jednog dana biti zahvalna, unatoč snježnim sačekušama mojih vjernih «pratitelja».
Igrom slučaja shvatim da trčim bolje kad naletim na radio-dramu. Našla sam stare cd-e Harry Pottera i spržila ih na mob prije jedno mjesec dana. Prekjučer sam prvi put pretrčala tri kilometra dok je Harry razvaljivao metlobojsku utakmicu. TRI KILOMETRA. Za mene je to isto kao i kad oni drugi početnici pretrče deset kilometara kad im je loš dan.
I sad na kraju možda treba znati zašto sam uopće počela. Moja motivacija, moja ljubav, moj život, moje sve, moje dijete se bori s opakom bolešću i – trči. Imam mantru «moj svaki metar joj smanjuje bol». Možda jednog dana netko odozgora i čuje moju molitvu. Do tada ćemo Potter i ja i dalje tražiti najbolju čaroliju.

Hedviga 🙂