Trčanjem sam dobila puno novih stvari u životu. U krajnjoj liniji je to i zdrava navika i praktična rekreacija. Taj sport može biti i prilično jeftin (iako najčešće nije) jer ti zaista ne treba ništa drugo osim tenisica i par komada sportske odjeće.

Nastojim biti racionalna i jednostavna osoba pa se često dogodi da ustvari bezrazložno i okrutno ismijavam prevelike emocije oko trčanja, ali moram priznati da mi je ono ipak utjecalo na psihu na različite načine. Nije lijepo od mene što negiram i minimiziram utjecaj napornih treninga na sam moj duh i lažem kad kažem da trčanjem ne doživljavam katarzu, oslobođenje od stresa i nagomilanih frustracija.

Otkad trčim mentalno sam puno jača, manje me uzbuđuju životne nepravde i gužva u prometu. Negdje tamo između 1. i 5. kilometra sve postane manje važno. Postanu bitni samo ti kilometri, udah, izdah, ne smeta ti što pada kiša i što su ti mokri prsti u tenisicama. Lakši treninzi i sporije trčanje te opušta i fizički i psihički. Teži treninzi te jačaju, tjeraju te da stekneš sto postotnu kontrolu nad svojim tijelom, da izađeš iz zone automatskog trčanja i da odbaciš sva ograničenja koja postoje u tebi ugodnoj zoni. Većina ljudi ne voli biti u neugodnoj zoni, a za mene (i vjerujem dosta drugih trkača) je ta neugodna zona postala mjesto u koje se stalno vraćam. To je mjesto koje me puni snagom i oslobađa, iako me iscrpljuje boravak u njemu. To mjesto se trenutno stalno pomiče, a zajedno s njim se pomiču i moje granice. Jedan moj kolega je rekao da ja trčim zato što želim postići drugo stanje svijesti i zbog tog meditativnog momenta dugometražnog trčanja. Moguće da je u pravu. Nisam religiozna osoba, ali jesam duhovna. Ne smatram da se sve u prirodi i u životu može objasniti fizičkim zakonima, ne može se sve racionalizirati. Ne znam da li je bila pametna odluka početi trčati, ali znam da mi je to obogatilo život i bez njega ne bi bila osoba koja sam danas. Sve moje misli koje se ne tiču trčanja, sve moje negativne emocije prema nečemu ili nekome, prošlost i sadašnjost blijede sa svakim kilometrom. Trčanje me tjera da gledam unaprijed, naučilo me da opraštam, da se oporavljam, da budem strpljiva, da glasno dišem i da se još glasnije smijem, da beskrajno uživam u svakom trenutku. Da nikad nije sve gotovo i da uvijek postoji nova zimska baza da se stvari poprave. Da su ozljede i nesreće dio života.

Trčanje na Dotrščini, u perivoju Vladimira Nazora, oko Crnog jezera, do vrha Sljemena, uz Savu… trčanje prije subotnje kave u Maksimiru, trčanje pa igranje sa psom na nasipu, trčanje pa sarma u Zlatnom medvjedu, trčanje pa plivanje na moru… trčanje i svi čudni ljudi koje sam upoznala; dragi, dobri, nervozni, zamišljeni, tužni, škrti, s tajnim planovima, velikim ciljevima, nerealnim željama, divovskim srcima, nasmijani, darežljivi, s ogromnim uspjesima, s amoralnim težnjama, s hrpom isprika, s hrpom razloga „za“, puni duha, željni slobode, mirisa uvenulog šumskog lišća, s prvim snijegom na trepavicama… voljeni…

Kalandora