We started as 4th BRT group, and finished as a group of friends

Ne pišem o svom prvom polumaratonu. Jer na njemu sam odustala 7km prije cilja. Ne pišem ni o svom drugom polumaratonu. Jer na njemu sam se «raspala» i hodala. Ovdje želim pisati o svom trećem pokušaju. Svom trećem iskustvu ili kako ja to volim reći svom prvom PRAVOM polumaratonu.

Prije točno godinu dana otišla sam u Bresciu veoma nadobudno probati kako je to istrčati polumaraton. Nisam bila ni približno spremna. Taj startni broj nisam bacila, već sam ga zalijepila na zid pored kreveta da me svako jutro podsjeti da takva trka iziskuje puno više rada, puno više odricanja, puno više kilometara prije «ispita». Pa sam se zainatila. Mnogo mjeseci kasnije odlučila sam se upisati u školu trčanja. Najdublje sam uvjerena kako je to bila jedna od najboljih odluka koje sam donijela.

Nisam postala najbrža. Nisam počela istrčavati milijun kilometara tjedno. Trčanje mi nije postalo lakše. Ali, nakon samo 5 mjeseci istrčala sam svoj prvi PRAVI polumaraton. Nisam odustala i nisam hodala. Otrčala sam 21,095km na najbolji mogući način koji sam mogla zamisliti- u najboljem društvu na svijetu. Mnoge je trčanje promijenilo, postali su zdraviji, izdržljiviji, pozitivniji, smršavili su. I mene je (OK, smršavila baš i nisam 🙂 ), no ono čemu se nipošto nisam nadala je da će mi taj isti polumaraton uz medalju i zadovoljstvo podariti i punu šaku predivnih prijateljica.

Prije treninga, na treningu, nakon treninga, na utrkama- dijelimo mnogo više nego što se dijeli na kavi na špici. Znoj, suze, smijeh, bol, šale, gluposti, pa čak i pjesmu. Sve je to bio sastavni dio našeg puta. Kada gledam unatrag nezamislivo mi je da bih došla do cilja bez takve podrške. Kad ti je na 11. kilometru super lagano i možeš sve, a već na 11,5 umireš dovoljan je pogled lijevo ili desno. U koju god stranu pogledaš naiđeš na poglede svojih prijateljica trkačica, poglede koji razumiju i poglede koji točno znaju kako se osjećaš i što ti u tom trenutku treba da ti da snage za dalje. Iako je njima možda u tom trenu baš super, a ti misliš da je kraj svijeta, one su tu da te bez ijedne jedine riječi uvjere kako TI to možeš i budeš.

Bile su u pravu. Znale su kad ja nisam znala. Ja sam znala kad jedna od njih nije. I to je pojava koju najviše cijenim. Prijateljstvo koje se rodilo kroz gušt i muku, pelin i med (pelin i med doslovno 🙂 ). Lagala bih kada bi rekla da je bilo lagano. Jer zaista nije. Naš prvi polumaraton bio je zaista težak, dugačak, zamoran. No ponovila bih svaki kilometar, možda i više. Jer trčati u društvu mojih predivnih prijateljica trkačica, imati takvu potporu u trenucima kada je svima teško, jest neprocijenjivo i ne, ne može se kupiti.

J.K.